Zvuk mladosti, bezbrižnosti, zajebancije, prolaznosti – MAK bend iz Srebrenice

Rok zvuk tokom prošlog vijeka bio je u usponu i u Srebenici što je omogućilo razvoj muzičara i pokretanje nekoliko bednova koji su ostali u analima sjećanja.

Dejan Živanović ispričao je priču o nekim drugim vremenima, životu, druženju, muzici, ljudima, ali i onom prolaznom na koje se više ne možemo vratiti – jedan drugačiji i za mnoge ljepši život.

Priča o MAK bendu počinje 1992. godine kada snimaju demo album koji je zvanično i objavljen 27 godina kasnije, a prate ga fotografije iz tog vremena…

Mjesec dana pred rat (za koji mila djeca samoupravnog socijalizma čak ni tad nisu pretpostavljala da bi uskoro mogao početi), dođe u šupak svemira čovjek glas. Čovjek faca. Dođe i donese svjetlost. Svjetlost koja se u mom oku i srcu nikada ne može ugasiti. Reče da se odaziva na ime Željko, Andrić Željko, i da dolazi odnekud, kao Indijanac, kao vagabundo, kao duh, iz Novoga Sada valjda, otkud znam. Nije ni on tad znao otkud dolazi ni gdje ide, garant. Skontah da je to brat moje učiteljice iz niže muzičke škole, Slavojke, koja mi otkri muziku, i Zoke, čuvenog pankera sa Baratove. Tražio je mog druga, ustvari rođaka, a Tita mi kasnije i neko vrijeme zeta – Maxa, i mene, Dejca, mladog frajera za veslom od 4 ili 6 žica, zavisno od hepeninga. Dadoh mu svog crvenog Fendera Squiera Japanca (koji je završio ni manje ni više nego kod Ane Popović, ko razumije shvatiće), i u podrumu “izviđača” počesmo uvježbavati (čitaj: piti, lokati, šljemati) nekoliko njegovih, zamislite autorskih pjesama. Inače, bilo je to neko čudno, blesavo vrijeme kad su ljudi svirali zajedno zato što se vole, “gotive”, cijene, slušaju, stvaraju… Svašta, da ne povjeruješ.

I tako nas trojica provedosmo 7 TV nezaboravnih dana zajedno stvarajući, koliko smo tada znali i umjeli, te odlučismo da u famoznoj, napuštenoj Ćuksovoj kući snimimo naš projekat, materijal, ‘ajmo reć’ demo-snimak. Mučenica osmokanalna Solton mikseta, dva “no name” zvučnjaka, 6 Levi’s mikrofona (dva za pjevače, dva za Čajavec pojačala, i dva za ubogi zakrpljeni Amati bubanj iz KUD-a “Vaso Jovanović”). Na početku snimanja, flaša sa Badel konjakom bila je puna a gitare naštimane. Nakon pete pjesme flaše nije bilo a gitare su pištale k’o guje u procjepu.

Uglavnom, sve smo “all together” snimili preko novog čuda tehnike zvanog deck na Maxell kasetu od 60 minuta. Predratna omladina koja je noći bespovratno gubila u srebreničkoj diskoteci, dobro je znala sadržaj dotične kasete, ali nećemo sada da se hvalimo. Sledećih par dana smo u sebi smišljali aranžmane, dogovorili se da cijeli album snimimo kod nekog Frenkija u Tuzli (koji je, by te way, imao dva načina da se ugrize za oko, ali to će bolje objasniti Max).

S obzirom da su nakon par dana ljudi iz Srebre bježali što zbog Nasera, što zbog Arkana, od cijele ove priče naravno da nije ostalo ništa. Hmmm, skoro… Nekom igrom slučaja originalna kaseta je ostala kod mene.

Po Željkovoj želji šaljem je u moderni etar. Izvol’te dobri ljudi, evo zvuka i poneke slike mladosti, bezbrižnosti, zajebancije, prolaznosti.

Svako dobro!

Napisao je Dejan Živanović (1973-2022) 2019. godine.

You must be logged in to post a comment Login