Zoran Ivanović iz Bratunca priznat širom svijeta

Za Sazvučje nauke i umjetnosti govorio je istaknuti Bratunčanin, profesor, ćelijski biolog, naučnik, umjetnik dr Zorana Ivanović koji danas živi i radi u Bordou.

Razgovarala dr sc. med. Slavica Žižić Borjanović

Posle dugo vremena ponovo smo u mogućnosti da ponešto pitamo lekara i ćelijskog biologa dr Zorana Ivanovića koji radi kao naučnik u Bordou, Francuska. Kad god može odaziva se na naučne skupove u Srbiji. Stekao je zvanje naučnog savetnika i primljen je u Akademiju medicinskih nauka Srpskog lekarskog društva kao najmlađi. Doktor medicinskih nauka Ivanović je član Sekcije za humanost, umetnost i kulturu Društva lekara Vojvodine SLD. Ova okolnost nam omogućava da mu postavljamo pitanja i kao naučniku i kao umetniku. Ovaj čovek, širokog obrazovanja i kulture, jedan od naših najcitiranijih lekara istraživača, humanista, pesnik i majstor proze, umetnički fotograf i šta sve ne još, vezan za zemlju iz koje je potekao i veoma prijatan sagovornik.

Dr Ivanoviću, kako biste sami sebe ukratko predstavili?

Trudim se ceo život da pratim „zov nauke”, a primećujem i „sitnice koje život znače”.
I umetnost i nauka su totalno nepredvidive kreativne kategorije.
Možda na ovakav način da započnemo razgovor?

Tako je. I već vidim da će ovaj razgovor poprimiti kritički ton, što možda nije loše za promenu, jer obično kad se nešto govori za javnost onda se forsiraju samo pozitivne stvari. Upravo zbog tog karaktera „nepredvidivosti” obe te kategorije su u velikoj opasnosti u neoliberalnom posthumanističkom društvu koje je ukupni sistem vrednosti ustrojilo oko modela jednog predvidivog, repetitivnog proizvodnog procesa. Pre svega, ulaganje u nauku se vrši preko projekata čija struktura je apsolutno neprimerena vokaciji nauke – otkrivanju tajni prirode – ona odgovara strukturi razvojnog projekta. Glavna stvar više nije ideja, ona ostaje u senci menadžerskih aspekata: od istraživača se traži ne samo da kaže šta će otkriti, nego i kad će se to desiti, koliko će koštati itraživački proces, za šta će se primenjivati dobijeni rezultati, kako će se oni uklopiti u postojeće stanje discipline, kakav ili kakve proizvode će to otkriće iznedriti, kako će se plasirati na tržištu, nekad treba i da napravi biznis plan za hipotetički proizvod… Od istraživača se traži da predoči plan „komunikacije” rezultata projekta široj javnosti, za šta treba da angažuje PR stručnjake (nauka se pretvara u šou biznis, da ne kažem u cirkus)… a naročito da isplanira „menadžment projekta”… Jasno se vidi da ljudi koji su osmislili ovo nikada nisu došli u kontakt s naukom, odnosno da brkaju dve veoma različite kategorije, „nauku” i „razvoj”. Ovakav pristup može dovesti do razvoja proizvoda prototipova koji ishode iz tzv. translacionog istraživanja ali će fundamentalni naučni aspekt potpuno uništiti jer on, osim hipoteze i ideje kako je testirati, ne može ništa drugo suvislo predvideti. Veličina naučnog dela je u nepredvidivosti primenjivosti njegovih rezultata. Ko je, na primer, mogao u vreme otkrića iks zraka da pretpostavi da će se molekularna struktura proteina otkrivati rendgenskom kristalografijom? U današnjem sistemu sve je usmereno na razvoj, kratkoročnu „valorizaciju”, to jest profit. Nauka nikada neće moći da se uklopi u taj kadar, pre svega jer za otkriće je potrebna posvećenost, dugo vreme za naoko neproduktivnu kontemplaciju, sloboda istraživača da prati nit otkrića, njegovo vreme ne sme se trošiti niti koncentracija rasipati na neprimerene demarše, nametnute „menadžmentom osiguranjem kvaliteta”, uspostavljenom od upravljačke klase nesposobne da shvati da naučni proces nije ni razvoj ni repetitivni industrijski proces… On mora da ostane u svome svetu i koncentrisan na svoju temu razmišljanja, a da ne govorim da sa imperativnom medijatizacijom dolazi do banalizacije nauke. Njena kompleksnost uslovljava pojednostavljivanje do netačnosti, uspostavlja se potpuno apsurdni sistem vrednosti u kome se ne vrednuje i ne poštuje kvalifikovano mišljenje (znanje) nego popularnost. Tako imamo situaciju da upravo ljudi koji nemaju nikakve veze o nekom naučnom problemu imaju najveći uticaj na javnio mnenje… U takvim uslovima nauka će definitivno propasti, a znanje u njegovom tradicionalnom smislu neće nikome biti potrebno, čak će i smetati upravljačkoj klasi, koja je već degradirala profesije zasnovane na znanju i na pijedestal najviše „vrednosti” i, naravno nagrađenosti, stavila menadžerski zanat. Dobro ćemo proći ako ne dođe vreme da rulja potaknuta „influenserima” ne bude jurila, hvatala i spaljivala naučnike po trgovima. Jer problem nauke je što je ona prozaična, a javnost hoće senzaciju. Zato bi bilo dobro da se političke i upravljačke strukuture „trgnu” na globalnom nivou i da promene odnos prema nauci, da uvaže njen suštinski karakter koji svakako nije karakter repetitivnog procesa u industriji ili uslužnim delatnostima.

Kakav je položaj nauke danas u svetu u vreme vladavine kapitala, menadžmenta i oseke humanosti? Kako sve to deluje na nauku, na koji način, kakvi su odnosi između nauke i razvoja inovacija, kako se vrednuju kompetentnost i znanje, kako se gleda na naučnika u takvom društvu?

Na ovaj prvi deo pitanja sam već delimično odgovorio. Kreativne delatnosti, kao što su nauka i umetnost, su na neki način spontane, pa čak i „divlje”, ideja je fenomen koji se ne javlja u zakonomernosti novac-roba-profit. Ne znači ako ćete više novca ubaciti da ćete srazmerno više dobiti fundamentalnih otkrića, mada je tehnološka strana za instrumentarijum istraživanja važna i skupa. Klasični menadžerski pristup može da izmeri troškove istraživanja, potrošnju hemikalija, materijala, broj radnih sati, vreme za pisanje rada ili patenta… ali sve to su samo epifenomeni onoga najvažnijeg – ideje koja stoji iza svakog otkrića. A nje u jednačini nema i ne može da bude jer je to nemerljiva veličina. Ona je u funkciji drugog nemerljivog supstrata koga sam ja u jednom mom tekstu nazvao „scientosofija”: Scientosofija je ukupno konceptualno znanje i sva asocijativna iskustvena i teoretska znanja akumulirana u dugotrajnoj memoriji naučnika, mudrost, supstrat koji, pošto se ne može meriti, on i ne postoji za sistem. A od njega zavisi sve u naučnom pristupu. Za razliku od fundamentalne nauke, „razvojna istraživanja” se najčešće mogu „ukalupiti”u sistem o kome govorimo jer se njihov objektiv jasno može definisati, zna se koji se problem želi rešiti i na koji način, može se prilično precizno predvideti koliko će ispitivanje trajati… Drugim rečima, način na koji se danas upravlja naukom odgovara, u stvari, onome što se zove „razvoj”. Meni nije jasno da li oni koji odlučuju ne znaju za razliku između ovih kategorija ili to namerno čine da stimulišu razvoj i da se što brže „okrene novac”i zaradi. Kako god, takva politika je pogrešna jer će na taj način nastati situacija u kojoj se neće imati šta razvijati jer neće više biti suštinskih otkrića. A, u međuvremenu, izgubiće se i „humani resursi” nauke, jer se naukom niko neće hteti baviti, jer to zanimanje ništa osim frustracije neće moći da ponudi onom ko se njime bavi. Tome treba dodati i činjenicu da se odnedavno pojam „inovacija” redovno veže za pojam „nauka”, iako su to savršeno različite stvari. Inovacija je poboljšanje jednog konkretnog detalja u nekom procesu i ona ne nastaje nužno iz rezultata naučnog istraživanja, nego najčešće dolazi iz posmatranja procesa i kreativnog pristupa rutini. A menadžerska klasa redovno predstavlja, kao kontinuitet, istraživanje – razvoj – inovaciju. Ovaj kontinuitet je moguć, ali je redak u praksi. Pravo naučno otkriće može da generiše tokom razvoja mnoge proizvode ili postupke koji mogu bitno i do neprepoznatljivosti izmeniti određeni proces. Pa i ako se desi da inovacija ishodi direktno iz naučnog istraživanja, onda je nauka ta koja vodi do inovacije a ne obrnuto.

U društvu o kojem govorimo i u koje smo zagazili sa prvom decenijom 21. veka je već došlo do diferencijacije klasa: ekspertske klase (poseduje znanje) i menadžerske klase (poseduje moć). Mi već imamo situaciju da su manje vrednovani doktori nauka, naučnici i vrhunski stručnjaci nego takozvani menadžeri koji od obrazovanja imaju jedva prvi stepen univerzitetskih studija ili maksimum studije nivoa mastera. Kad jedan naučnik bude pozvan na kongres da održi predavanje o temi u kojoj je prvi u svetu, bude srećan ako mu plate avionske karte. S druge strane, ako pozovemo „konsultanta” za sertifikaciju ISO, platiće mu se put, smeštaj i minimum 800 € za dan. Već je uveden sistem da kompetentnost za jednu struku nije uslov da bi se rukovodilo službom u toj struci jer „menadžment je ispred tehničke kompetentnosti”. Tu sada ide proces zamene stručnjaka i naučnika na rukovodećim položajima menadžerima, koji blage veze nemaju o aktivnosti kojom će upravljati. Treba uočiti da se ne govori o „naučnoj kompetentnosti”. U svetlu menadžmenta nauka postoji samo toliko koliko iznosi njen tehnički aspekt, tj. eksperimentalni i birotehnički rad. Tako da oni to i zovu „tehnička kompetentnost” pošto „naučna kompetentnost” za njih ne postoji. Nekad je naučnik bila prestižna vokacija, danas je njegov položaj u sistemu ništavan. U stvari, samo aktivnosti koje neposredno doprinose stvaranju profita su cenjene. Kad se tome doda i pseudoscientizam u opštoj populaciji, povezan za medijatizacijom, koji je inficirao celo ljudsko društvo, teško je čak i stati iza neospornih naučnih činjenica, a kamoli dokazati da naučnik zaslužuje dostojanstvo. Mogao bih navesti stotine primera koji to dokazuju.

Posebno ilustrativan bedni položaj naučnika se vidi u sferi objavljivanja. Nije dovoljno da obezbedi novac za naučni rad kroz projekte (grantove), uloži svoje ideje, iskustvo i trud, analizira rezultate, izvrši sintezu, napiše rad i izbori se sa recenzentima da bi on na kraju bio primljen za štampu, nego u većini časopisa dobrog renomea treba još i da plati njegovo objavljivanje. Umesto da njemu plate kao autoru, on prepušta svoja autorska prava izdavaču a zatim i plaća publikaciju, i to veoma velike iznose. To se, naravno, najčešće „skida” sa projekata čime se umanjuju sredstva za efektivni istraživački rad. Cela jedna izdavačka industrija parazitira na grbači istraživača. I to nikome od upravljačke klase ne smeta niti se bilo šta preduzima da se to promeni. Još istraživač treba da moli administrativce da dozvole da se to plati, a oni postavljaju pitanja na koja on argumentima ne može odgovoriti. I konstatacije : „Ti što više radiš više nas koštaš”.

Posebno bih vas pitala, kako se opsesivna ideja menadžerskog društva da sve meri i evaluira kvantitativnim pokazateljima odražava na nauku.

Vidite, takva jedna ideja je dovela do izražavanja „kvaliteta” kvantitativnim pokazateljima. Istina, tamo gde se umesno traži standardizacija (npr. jedan mašinski deo), milimikronska ujednačenost proizvoda može predstavljati njegov kvalitet. Ali prečnik paradajza i njegov pravilni sferni oblik kao kvantitativni parametri malo znače za kvalitet, koji se sastoji u njegovom mirisu i ukusu. Tako smo došli do obesmišljavanja pojma „kvalitet” (koji po definiciji znači nekvantitativnu kategoriju) i zamenili ga kvalitativnom suštinom tog novoznačnog „kvaliteta”.

Pa, eto, u tom sistemu osnovno je da se evaluira svaki učesnik u procesu i da se kvantifikuje njegov rad. U nauci to nas je dovelo do razvoja tzv. „bibliometrije” koja je dostigla takvu apsurdnu dimenziju da je ona sama dovoljna da sabotira naučni proces. Pokušaću da objasnim. Prvo, po stopama citiranosti radova u njima, svi naučni časopisi su rangirani na osnovu „impakt faktora”. To je broj koji je jednostavno uzet kao mera kvaliteta časopisa. U odnosu na ovaj impakt faktor časopisi su rangirani kao „vrhunski”, „veoma dobri”, „dobri” „korektni” i „niskog kvaliteta”, tako da svaki istraživač pokušava objaviti svoje rezultate u časopisu što je moguće više kategorije. I zatim se vrednost tog njegovog objavljenog rada računa po kategoriji časopisa za njegov izbor u zvanje, za napredovanje u karijeri, za sve i svašta. Pri tome se radi o vrednosti koja uopšte ne mora biti vezana za kvalitet niti citiranost tog određenog rada. Na primer, u mojoj listi publikacija nalazi se rad objavljen 2009. u časopisu Journal of Cellular Physiology, koji ima impakt faktor 5,56. Taj rad je do sada citiran u proseku 35 puta godišnje. Drugi rad, isto sa moje liste publikacija, objavljen je u vrhunskom časopisu Cell Stem Cells čiji je impakt faktor 24,63. Taj rad je citiran u proseku 19 puta godišnje, što je skoro dvostruko manje nego rad iz Journal of Cellular Physiology. I onda koji rad je ostavio više traga u disciplini? Ali nije to jedini problem. U pojedinim zemljama razvijeni su algoritmi za praćenje i bodovanje na osnovu „bibliometrije” do najsitnijih detalja, kategorišući konferencije, kongrese, predavanja, poglavlja u knjigama… Kad je potrebno konkurisati za neki projekat ili se prijaviti na neki konkurs, od istraživača se zahteva da sve to popuni i izboduje po traženim algoritmima. E sad vi zamislite koliko to vremena i koncentracije uzme ako imate nekoliko stotina publikacija, dva puta više kongresa i tekstova druge vrste… Istraživač se usmerava prema beskorisnom i neproduktivnom birokratskom delu i odvlači od svoje materije.

Onda to citiranje, „h-indeks“ koji je podignut na pijedestal apsolutnog parametra vrednosti istraživača… Da se razumemo, postoji interes da se prati citiranje u smislu sagledavanja kako drugi autori interpretiraju naše rezultate i kako se naši rezultati uklapaju u određene hipoteze sa kojima su u vezi. Što se tiče broja citata, indeksa „h” i ostalih bibliometrijskih pokazatelja, to takođe može da nas orijentiše, ali način njihove primene u vrednovanju kvaliteta naučnog rada je apsurdan i odražava se negativno na naučni proces. Naime, broj citata, iz kojeg se u krajnjem izvode svi „ impakt faktori ” veoma često nije u vezi sa kvalitetom rada ili važnosti rezultata. Na primer, ako objavite nešto iz oblasti kojom se bavi 2 miliona ljudi, šta god da je biće više citirano nego da objavite iz oblasti u kojoj na celoj planeti radi nekoliko desetina ljudi. Zatim, ukoliko vaša publikacija iznosi rezultate koji su „ispred svog vremena” samo mali broj ljudi, ili čak niko, neće razumeti njihovu važnost pa ih neće citirati. Tako, ili će pasti u zaborav ili će ih početi citirati godinama kasnije kao što je slučaj sa radovima Friedenstein-a. Neka popularna tema o kojoj govori javno mnenje će se citirati „na hvatove”, i pored toga što je naučno sumnjiva, ali predstavlja senzaciju, itd. Taj populizam ima razoran efekat na nauku jer dolazi, kao što sam već rekao, do zamene paradigme „kreator i poznavalac”sa paradigmom „popularan”. To vam je uporedivo sa situacijom na youtube-u. Neko postavi neki vic, totalnu glupost, i to ima milione pregleda i stotine hiljada lajkova (plitko i „svarljivo” za široke mase), a neko drugi vrhunsku vokalnu interpretaciju nekog renesansnog dela (dostupno samo onima sa rafiniranim muzičkim ukusom) koje ima nekoliko lajkova i stotinak pregleda. U takvoj situaciji medijska iluzija je postala važnija od realnosti. Vidimo da ljudi danas vode čak i ratne operacije rukovodeći se medijskim aspektima a ne imperativima taktike i operatike, da se odluke u najvišim strukurama koje upravljaju svetom donose na bazi medijskih hajki (baziranih neretko na lažnim vestima)… Tako je i bibliometrija postala pre promotivno sredstvo nego nešto zaista korisno.

Na kraju, dolazimo do adaptacije istraživača na datu realnost gde se on trudi da se „uklopi” u sistem i istražuje i objavljuje tako kako bi ostvario što više „proizvoda” koji se dobro boduju, tako obezbeđuje svoju egzistenciju i karijeru. Ideal stremljenja velikom otkriću neokrnjenim intelektualnim kapacitetom i ukupnim vremenom koje je na raspolaganju ostaje u nekoj prošloj epohi.
Znam da veliku brigu i pažnju oduvek posvećujete mladima koji se kod vas usavršavaju. Od svih tražite i čitanje i neposredni rad.

Trenutno, najviše interakcije imam sa studentima na „Masteru 2“ biomedicinske nauke, grupa „biologija ćelije, fiziologija i patologija“, koji u laboratoriju dolaze u drugom semestru pete godine studiranja, na staž od pet meseci u toku koga treba da obave istraživanje, izvrše analizu i sintezu rezultata i napišu jedan „memoar” koji ima oblik istraživačkog rada i čija je dužina ograničena na 30 stranica. U Francuskoj je danas školovanje u biomedicinskim naukama usmereno na prinicip „problembased learning» i « project-based learning“, mada još postoje i predavanja („lecture-based learning“). Treba razumeti da je, po načelima koja su krenula sedamdesetih godina iz kanadskog univerziteta Mekalister, i koja u prvi plan stavljaju „kontekstualizaciju” nastavnog gradiva kako bi se ono bolje, efikasnije i trajnije „uvezivalo” u dugotrajnu memoriju studenta, fundamentalna znanja potrebno „emitovati“ usput, kao deo konteksta, npr. kroz kliničku sliku zapaljenja bubrega koja će se „dekortikovati” do patologije, patofiziologije, fiziologije i biohemije („modularni pristup”). Na taj način sve stransverzalne discipline, kao fiziologija i biohemija, ne izučavaju se više kao posebne discipline. Nevolja je što oni koji predaju, npr. nefrologiju, i ne „silaze“ do fiziologije u svojim predavanjima (većina predavača su kliničari a ne fiziolozi i biohemičari) i za vreme posebne kontekstualne nastave koja se naziva „enseignement dirigé», i koje bi trebalo da predstavlja učenje kroz «problem». Cilj te vrste nastave je da stvori pragmatične stručnjake koji rešavaju praktične probleme. Na osnovu moga iskustva, ovo proizvodi jedan negativan efekat, a to je da totalno gubimo kontakt sa konceptualnom osnovom i elementarnom naučnom logikom. Tako danas lekar ili biolog izađu sa studija sa nivoom mastera ili njegovim ekvivalentom (profesionalnog mastera zdravstvenih nauka, ovde lekar može da „leči” tek posle grećeg ciklusa – ekvivalent naše specijalizacije, koja u ovom sistemu čini integralni deo studija za lekara koje traje minimum devet godina), a da nikada nisu učili fiziologiju celog organizma, a može se biti biolog a da se nikada nije učila, npr. sistematika kičmenjaka. Niko više ne zna ni najnotornije stvari iz fiziologije, na primer „FrankStarlingov zakon”… E u takvom kontekstu treba shvatiti i ove studente mastera koji su obavezni da u ultrakratkom roku proizvedu naučne rezultate da bi pokazali da su savladali nivo sinteze koji se vidi kroz pisanje tog prvog originalnog naučnog „rada”. To je tipično „učenje kroz projekat” i ono ne dozvoljava vreme studentu da „čita” i kontemplira pročitano. Čita se samo ono šte je neophodno za projekat. Tako je master usmeren, pre svega, na tehničko učenje. Jako je pogrešno ovo asimilirati sa nekadašnjim našim „magisterijumom” jer je on po broju godina studiranja i samoj suštini pre odgovarao današnjoj doktorskoj tezi, dok ekvivalent našeg doktorata nauka više i ne postoji. Ovaj „pomak” prema tehnicizmu na uštrb naučnog znanja -scientosofije postaje tek izražen na nivou doktorata. U Francuskoj doktorat mora da se završi za tri godine, jer to je vreme trajanja stipendije. U stvari, doktorant mora biti u radnom odnosu po zakonu, zato ne može raditi tezu ako nije zaposlen (ti ugovori na određeno vreme idu preko univerziteta). Za vreme doktorata nema predavanja i polaganja ispita, mada treba pohađati određen broj kratkih manje-više fakultativnih kurseva (praktično-pragmatičnog tipa kao „komunikacija”, „osiguranje kvaliteta”, „pisanje CV” i slično). Doktorat je istinsko učenje kroz projekat, što i treba da bude na tom nivou, doktorant radi tri godine puno radno vreme u laboratoriji. I opet za to vreme se gleda kako bi on proizveo što više rezultata i to sa što razvijenijom tehnološkom bazom (koja je conditio sine quoi non dobrog nivoa publikacije) i kako bi objavio te rezultate i od tih radova sastavio tezu. Nema kao u Srbiji (što sam shvatio nedavno) da se ponovo studira i polažu ispiti za vreme doktorata, pri čemu eksperimentalni deo može da traje još godinama… Znači, i pored toga što se slažem da doktorat treba da bude isključivo «project-based learning“ , doktorat je u skoro ukupnom takozvanom „zapadnom društvu” skliznuo prema tehnicizmu i sve više ima tehnički a sve manje naučni karakter, jer kratko vreme predviđeno za njegov rad ne dozvoljava ni da se savlada „umetnost pisanja” a kamoli da se razvije i utemelji „scientosofija”. Ovo je samo deo opšteg „sindroma” istiskivanja nauke kao pojma i menjanja značenja tog termina prema „razvoju” i tehnicizmu o čemu sam već govorio. U takvoj situaciji vi ne možete od nekoga tražiti da „čita” nego da „proizvodi” rezultate. Čak i kad dođe do pisanja teze, uvod i diskusija su jedini delovi gde još može da se „proturi” neka ideja za koju je potrebno „čitati” i kontemplirati. Teza je u suštini zbirka objavljenih radova gde autor-doktorant objasni koja nit ih međusobno veže. I takvi doktori (ovde se zove «Doctorat d’université ») su uistinu osposobljeni da proizvode rezultate jer cilj studija nije više „znati“ nego „znati uraditi“. Oni su veoma sposobni visokokvalifikovani tehničari (ovde se takav profil zove „inženjer istraživanja“) ali uglavnom nemaju konceptualni nivo da bi zaslužili vokaciju „naučnik“. Doduše, doktorat ovde i nije najviši univerzitetski stepen nego „habilitacija“ koja bi na neki način odgovarala nekadašnjem stepenu „doktora nauka“ koji je dolazio posle „teze trećeg ciklusa“ a kod nas „magisterijuma“ koji je, u stvari, ekvivalent „doktorata trećeg ciklusa“ koji je nekad postojao u Francuskoj. U takvim uslovima ja se trudim da kod mladih pobudim osećaj za scientosofiju kako u toku moje nastavne jedinice na prvom semestru pete godine studija (master 2), gde predajem o somatskim matičnim ćelijama i evolucionom aspektu matičnosti i to ne zanemarujući epistemiološki pristup, insistirajući na načinima dolaženja do pojedinih otkrića, često i analizirajući seminalne eksperimentalne pristupe. Ko dopadne u moju laboratoriju jasno da je svakodnevno izložen tom tipu informacija i to od sastanaka laboratorije i praćenja projekata do individualnih diskusija. „Stare majstore“ i njihov način razmišljanja i dolaženje do otkrića snagom intelekta, a pomoću štapa i kanapa, ja zaboravu ne predajem. Inače, i naši studenti bi poneli o nauci percepciju samo kao o skupu epifenomena koji je prate i dolaze danas u prvi plan.

Naučnik neprestano živi po rasporedu aktivnosti.
Nema puno slobodnog vremena. Šta dr Zoran Ivanović mašta i sanja da će moći raditi za svoju dušu kad ode u zasluženu penziju?

Maštam o kući pored reke na polupošumljenom bregu, sa velikom garažom i radionicom u kojoj ću moći da restauriram jedan „Sitroen traksion“, natkrivenu terasu gde ću moći da pijem kafu i pušim lulu uz pisanje romana… Daleko od svih ovih realnosti o kojima sam upravo govorio. Da ponekad zabacim udicu s brega, a i da podložim roštilj kad mi dođu deca i, ako Bog da, jednog dana i unuci. Malo li je? Samo, treba to doživeti….

Izvor: Sazvučje nauke i umetnosti

You must be logged in to post a comment Login