Željko Prodanović je proputovao mnogo, ali je odao priznanje i svom Bratuncu

Sa Željkom Prodanovićem, Bratunčaninom koji već 20 godina živi na Novom Zelandu, porazgovarali smo o njegovoj knjizi o Bratuncu, zadovoljstvu čitalaca njome, kao i životu koji živi u “zemlji na kraju svijeta”.

Već 20 godina živite na Novom Zelandu, zna Vas dosta naših čitalaca, ali kažite nam Vi ko je zapravo Željko Prodanović?

Prilično je nezahvalno govoriti o sebi. Zato sam zamolio svog prijatelja koji me zna godinama da u par riječi odgovori na vaše pitanje. I evo šta je rekao: “Željko Prodanović je inteligentan, obrazovan, duhovit i šarmantan čovjek. Obišao je pola svijeta, pročitao mnogo knjiga (nekoliko i napisao), volio mnogo žena, zaradio mnogo para (ali ih sve i potrošio), ukratko – čovjek koji voli život, divi se ljepoti, svjetski putnik i boem”.  Ako je malo i pretjerao, nadam se da mu nećete zamjeriti.

Kakva Vas sjećanja vezuju za Bratunac i koliko često dolazite u svoje rodno mjesto? Koliko se život na Novom Zelandu razlikuje od života u Bratuncu?

Svaki čovjek voli svoje rodno mjesto. Da parafraziram Mešu Selimovića kad je govorio o Bosni: “Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja”. Ja Bratunac volim, ali je, što kaže Meša, ponekad i moja “bolna mržnja”. Tačnije, ja ga ne mrzim, jer ne znam da mrzim, ali sam često tužan zbog svega što se izdešavalo u posljednjih dvadeset i nešto godina. Dozvolili smo da nas razni bjelosvjetski mangupi zavade i nažalost ta mržnja traje i danas. Možda je to jedan od razloga što sve rjeđe dolazim u Bratunac.

Što se Novog Zelanda tiče, on je bez sumnje najljepša zemlja na svijetu. Kažu da je Novi Zeland na ‘kraju svijeta’. Možda i jeste, ali onda se postavlja pitanje ako su ljudi na kraju svijeta uspjeli da naprave prelijepo mjesto za život, zašto to ne bi mogao biti i Bratunac? Evo i odgovora: Ovdje su ljudi odgovorni jedni prema drugima, prema prirodi, poštuju zakone, ukratko – zna se red. Nažalost, u Bratuncu (i na Balkanu uopšte) to nije slučaj. Znam da se mnogim mojim sugrađanima ovo necće dopasti, ali vjerujte mi da znam šta pričam.

Prošle godine je izašla Vaša knjiga o Bratuncu. Možete li nam reći nešto više o njoj? Kako je nastala, o čemu se radi? Otkud baš taj naslov “Bratunac – hronika jedne mladosti”?

Kad je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, polovinu novčanog iznosa nagrade je poklonio bibliotekama u Bosni i Hercegovini. Pošto je već godinama živio u Beogradu, njegovi prijatelji su ga pitali zašto je pare dao bibliotekama u Bosni, a ne u Srbiji. A on je mudro odgovorio: ‘Svaki čovjek je dužan svom zavičaju dok je živ’. Dakle, to je tako, čovjek ne zaboravlja rodni kraj. Da sam imao para, ja bih napravio most na Drini, jer mostovi spajaju ljude.

Ali nisam ih imao. (Srećom, uskoro će nići novi most i to me raduje). Onda sam odlučio da uradim ono što mogu i što najbolje znam – da napišem knjigu o rodnom gradu. Knjiga je nastajala pet godina, lagano su nastajale priče o ljudima i sjećanjima iz rodnog grada koje sam objavljivao na Facebook stranici Kriva Drina i eto, krajem prošle godine pojavila se i u štampanoj formi. Što se naslova tiče, on glasi ‘Bratunac – hronika jedne mladosti’, jer nisam pisao samo o svojoj mladosti i odrastanju, već i o odrastanju našeg grada.

Kako ste zadovoljni interesovanjem čitalaca za Vašu knjigu?

Prije nego što odgovorim na vaše pitanje, htio bih da kažem ovo: Ja živim na Novom Zelandu, izdavač (Srpski Glas) je iz Melburna, knjiga je štampana u Beogradu, a prodaje se u Bratuncu. Dakle, već je napravila veliki put. Što se interesovanja tiče, javljali su mi se ljudi koji su pročitali knjigu i reakcije su veoma pozitivne.

Jedni su plakali čitajući neke priče, drugi su se smijali anegdotama, a trećima su se dopali tekstovi o istoriji Bratunca. Izgleda da u knjizi ima za svakoga ponešto. Ali da budem iskren, ne očekujem da će moja ‘Hronika’ biti ‘bestseler’, čak ni u Bratuncu, jer nažalost živimo u nekakvim ludim vremenima kad ljudi malo čitaju. Ali se nadam da će da preživi ispit vremena i da će za dvadeset ili trideset godina neki ‘novi klinci’ da kažu: Željko Prodanović je napisao lijepu i zanimljivu knjigu ili – kako je to jedan čitalac rekao – ostavio spomenik rodnom gradu.

Imate li neku poruku za naše čitaoce, mlade ljude u našem gradu koji se možda nalaze na prekretnici života?

Ja ne volim da dijelim savjete, jer svako bira svoj životni put, ali kad ste me već pitali da i odgovorim. Mislim da bi svaki mlad čovek trebao (bar na neko vrijeme) da ode iz rodnog grada. Treba upoznati druge narode i kulture i vidjeti kako se živi u ‘bijelom svijetu’.

Znam da je to danas, iz perspektive mladih ljudi u Bratuncu, jako teško, ali vjerujte mi, nije bilo lako ni u vrijeme kad sam ja bio mlad. Npr. moji roditelji su bili ljuti na mene kad sam poslije samo šest mjeseci napustio svoj prvi posao (bio sam profesor u gimnaziji u Ljuboviji) i otišao u ‘bijeli svijet’. Oni nisu razumjeli da je Bratunac za mene bio premali i da sam želio da putujem i ‘otkrivam nove svetove’.

U narednih desetak godina sam obišao cijelu Evropu i na kraju stigao na Novi Zeland. Ali nisam zaboravio ni zavičaj. Vraćao sam mu se s vremena na vrijeme, a kao rezultat ljubavi prema njemu nastala je i ova knjiga. A njom sam se, bar se tako nadam, donekle odužio i roditeljima i zavičaju.

Razgovarala: Dragana Vučetić
Foto: Facebook/Željko Prodanović