Zaboravljeni zlatni period Srebrenog grada
Sve manja zainteresovanost samih historičara da Srebrenici vrate dušu koja luta između zidina Starog grada i korova u koji je zarastao, natjerala me je da ja, kao student historije, a i iz ličnih razloga, svom rodnom gradu pokušam bar na ovaj način vratiti slavu starih vremena.
Ni jedan grad nema tako dugo tradiciju kao što je ima grad Srebrenica. Samo ime govori njenu glavnu karakteristiku. Po svom rudnom bogatstvu ona je postala jedno od najvažnijih središta u rimskoj pokrajini Dalmaciji, ali i poslije toga ona se razvila u prepoznatljivo mjesto bosanske srednjovjekovne države.
Srebrenica se spominje prvi put 1352. godine. Geografski locirana je u Srednjem Podrinju, strateški veoma važnoj raskrsnici puteva za Srbiju i Ugarsku, koje je obuhvatalo cjelokupno porječje Drinjače i njenih pritoka, uključujući Birač, Ludmer i Osat. Iako je prelazila iz ruke u ruku kako srpskih, tako i bosanskih vladara, Srebrenica je ostala vjerna svojim građanima i nastavila svoj razvoj neovisna o političkim dešavanjima.
Što se tiće vjerskog pogleda u Srebrenici se spominje franjevacki samostan sa crkvom Svete Marije 1387. godine, a takođe je bila i crkva Svetog Nikole koja se spominje 1395. godine.
Dolaskom rudara Sasa iz Srbije počelo je intenzivno otvaranje rudnika. Kopale su se rude srebra, olova, a i male količine zlata.
Priča o malom patuljku rudaru Perkamanu
Vjerovanje u jamskog duha patuljka Perkmana je veoma rašireno oko poznatih bosanskih rudnika Srebrenice, Kreševa, Fojnice, Ljubije, Mrkonjić Grada… U selu Sase u blizini Srebrenice zabilježeno je pričanje da ima „divlji čovjek“, pa kada nema nikoga da on udara čekićem. Perkman je patuljak i rudari su često na ulascima u rov nailazili na tragove njegovih stopa. Po narodnom predanju, javlja se u obliku patuljka i ne voli rudare koji psuju i vrše nuždu u oknu. Izlazi samo pred “čiste” rudare u pozdravlja ih sa “glukau” (glueck auf).
U selu Sase, dr Vlajko Palavestra je 1955. godine zabilježio pričanja da rudari u oknu, kada sjednu da se odmore, čuju kako negdje u zemlji udara čekić, vjeruje se da su to “neki stari rudari”. U Srebrenici se takođe, priča da u rudniku, u svakom oknu ima neki duh, koga su smatrali sretnim za rudare, a zvali su ga “Bergman”. On se može čuti kako radi u rudniku i na taj način se javlja rudarima.
Dubrovčani u Srebrenici
U srednjem vijeku, razvoj Srebrenice privukao je i dubrovačke trgovce, koji su u njoj osnovali i svoju koloniju. Sa naglim privrednim usponom početkom XV stoljeća Srebrenica se naziva gradom – civitas, u kome je sve jača dubrovačka kolonija, a nemirne prilike su zahtijevale i podizanje utvrđenja – castro, koje se u izvorima prvi put javlja 1425. Srebrenica je, dakle, tipična po tome što je podgrađe prethodilo utvrđenju. Nakon ovog podizanja tvrdog grada – Srebrenika, u dubrovačkim izvorima Srebrenica se označava kao podgrađe – varoš.
Gradsko vijeće i drugi organi vlasti u Srebrenici
Pored ostalih urbanih elemenata, Srebrenicu su karakterisale i kanalizacija, po čemu je jedinstvena među naseljima unutrašnjosti Balkana, zatim prisustvo navedene ulice – Via di merchado kao i franjevačkog samostana. Gradsko uređenje Srebrenice ostalo je od Sasa, a karakteriše ga gradsko vijeće od 12 članova, “purgara”, na čijem čelu je bio knez.
Ovo vijeće se ponekada nazivalo i saski sud – Curia Teutonicum, koji se vremenom pretvorio u curia Sclavorum ili curia purgarorum. Sve ovo svjedoči o postojanju određenog stepena samouprave koja, međutim, nikada nije dosegla nivo kao u gradovima zapadne Evrope.
Od organa vlasti, najznačajnija bila je funkcija kneza, koju su najčešće obnašali članovi porodice Latinica, a koja se prelaskom u Despotovinu terminološki mijenja u funkciju vojvode. Postojali su još carinici, telali, pristavi koji su bili izvršna vlast – neka vrsta policije, pisari, kuriri itd. Srebrenica je imala i svoj Statut, iako njegovi ostaci nisu pronađeni. Da se srednjovjekovna Srebrenica razvila u naselje sa svim urbanim karakteristikama, svjedoče i ostaci njene materijalne i duhovne kulture. U samom razvoju pismenosti veliku ulogu imali su franjevci iz lokalnog samostana.
O nekropoli stećaka između Bratunca i Srebrenice postoji nekoliko legendi, a jedna od njih glasi da su to su to bili svatovi, dvije sestre su se udavale, došlo do sukoba svatova koji su se tako okamenili.
Iako je Srebrenica ušla u spoznaju neakademske javnosti svijeta tek sa dešavanjima vezanim za rat krajem XX stoljeća, ona je svoj zlatni period proživjela krajem XIV i u prvoj polovini XV stoljeća, kada je spadala u red najrazvijenijih gradova u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva.
Sve manjim interesovanjem domaćih kako arheologa, tako i historičara, znanje o srednjovjekovnoj Srebrenici sve je manje zastupljeno i u samoj njoj, a to vodi gubljenju identiteta grada Srebrenice, a i njenih građana.
Autor: Fahrudin Hajdarević, student Istorije Univerziteta u Tuzli.
You must be logged in to post a comment Login