Religijsko bogatstvo – Kapela Svete Marije u Srebrenici

U Srebrenici franjevci su u XIV vijeku osnovali svoj samostan. Njegova izgradnja pada u doba organizacije reda u Bosni, a prije svega od 1339. godine, kada je osnovana Bosanska vikarija.

Središte vikarije se nalazilo u blizini državnog centra, negdje u srednjoj Bosni, možda u samostanu Sv. Nikole u Milima ili Mileševu (današnjim Arnautovićima) kod Visokog, ili u nekom drugom obližnjem samostanu, kao što je Kraljeva Sutjeska.

Prvu vijest o postojanju franjevačke crkve u Srebrenici imamo iz 1378. godine u popisu kod Bartola Pizanskog.

O izgledu te prvobitne građevine nemamo bližih podataka. Sredinom XV vijeka ova crkva je bila ili ruševna ili premalena za svoje prilike, pa su 5. maja 1453. godine zastupnici srebreničkog samostana sklopili pred dubrovačkim notarom ugovor sa tri dubrovačka klesara koji su se obavezali da će otići u Srebrenicu i tamo sagraditi vapnenicu, a zatim zidati crkvu i sve drugo što im naredi tamošnji gvardijan i ostali redovnici. Plata im je iznosila 4 dukata na mjesec, a posao je trebao da traje 3 mjeseca, s tim što se u nedjelju i praznike neće raditi. Ukoliko bude potrebe, klesari mogu ostati u radnom odnosu i duže. Jedan od majstora bio je „smarator“, tj. on je samo lomio kamen, dok su druga dvojica bili petrari, tj. klesari.

Sa dubrovačkim trgovcima, u Srebrenicu su dolazili i franjevci. U Srebrenici su 1271. godine sagradili svoju crkvu – samostan. Da su se Srebreničani brinuli za crkvu, ima niz primjera. Godine 1387. Dubrovčanin Simon Đorđić ostavio je maloj braći u Srebrenici 300 srebrnih groša, što je tao tada bila velika suma. Godine 1403. Tomko Brzičić iz Srebrenice ostavio je crkvi Sv. Marije jednu litru (kubni decimetar) srebra za izradu svešteničkog odijela, a drugu litru maloj braći. Ratko Brajanović Pervčić iz Srebrenice (1426.) ostavio je franjevcima litru i šest unci srebra. Dabiživ Latinica ostavio je oporukom da se svake sedmice crkvi Sv. Marije daruje kablić najbolje rude što se kopa iz njegovih jama. Petko Pribojević, zlatar iz Srebrenice je 1436. godine darovao 18 dukata i desetinu od svega što se dobija iz njegovih rudnika. Gvardijanu Franji i crkvi Sv. Marije bilo je još darova u dukatima, kao i prihoda od nalazišta u rudnicima.

Srebrenički samostan javlja se kao naručilac građevina još i 1504. godine, dakle u doba kada je ovaj kraj bio već preko 40 godina u vlasti Turaka. Tri dubrovačka klesara obavezala su se krajem aprila 1504. godine da će otići u Srebrenicu i tu, za potrebe samostana, „klesati finije i prostije kamenje, zidati lukove, nadsvođavati, oblikovati lijepo izrađene prozore i vrata, te zidati zidove, dobro ispunjene i čvrsto utemeljene, uz garanciju od 10 godina“. Zidari su se pogodili za platu od 5 i po dukata mjesečno, uz besplatan stan i hranu.

Franjevački samostan u Srebrenici postao je poznat i po tome što ga je prilikom osvajanja Bosne posjetio sam sultan Mehmed Fatih i tada mu poklonio „srebreni lakat“, očito neki relikvijar porijeklom iz Dalmacije. Taj relikvijar stajao je u prostoriji u kojoj je, vjerojatno, i izvršen poklon. Kao dar od čovjeka koga su se srebrenički fratri više bojali no što bi ga poštovali, on nije nikada smatran posvećenim predmetom, pa tako nije ni dospio u crkvu. Međutim, „srebreni lakat sultana Fatiha“ bio u XVI i XVII vijeku predmet znatiželje i kod muslimana, koji su rado dolazili u samostan da bi ga pogledali. To je doprinosilo ugledu samostana, iako je bio na teret članovima kuće koji su zbog toga bili često poremećeni u svom dnevnom životu.

Fatih je inače bio naklonjen srebreničkim franjevcima u želji da mu oni osiguraju proizvodnju srebra. Sultan Bajazid II obnovio je 3. januara 1499. godine Fatihov ferman po kojem je srebreničkim franjevcima bilo dozvoljeno da u Srebrenicu dovode katolike rudare. Možda je i bilo nekog efekta u tom smislu, jer 1504. godine vidimo kako se zgrada samostana dograđuje i popravlja, a po riječima fra Franje iz Varadina (1679.), taj posao stajao ih je mnogo novca. No to su bili i posljednji zamašniji poslovi na samostanu i crkvi Sv. Marije u Srebrenici.

O izgledu crkve imamo samo sumarne izvještaje. Tako fra Pavao iz Rovinja kaže 1640. godine da je crkva „stara i tamna“, a biskup Ogramić – Olovčić (1675.) navodi da se u crkvi nalazi 5 oltara. Fra Franjo iz Varadina tvrdi (1679.) da je crkva u Srebrenici „dosta veličanstvena, sa prostim samostanom“, kojeg je, prema njemu, sagradio kralj Stjepan Tvrtko.

Samostan je opisao fra Pavao iz Rovinja (1640.). Prema njemu je samostan ležao u po varoši, jedno mu je krilo bilo presvođeno, a u svemu je bilo 12 sobica „dosta kukavnih i neopskrbljenih“ tako da nisu imale ni postelje. Fra Pavao je prenoćivao u blagovaonici koja je bila okrenuta prema rijeci, pa je tako on uživao svježi vazduh. Spavao je na slami. Samostan je imao, nedaleko od varoši, prilično prostrano imanje (prema opisu fra Pavla iz Rovinja), no zadnji računi samostana iz 1676-1681. godine sačuvani su do danas u Fojnici, govore o priličnoj oskudici pred samu njegovu propast.

Stanovništvo je postepeno opadalo. Poslovi sa rudnikom srebra su zamirali, pa se tako postepeno i smanjivao broj vjernika. Fra Franjo Visočanin našao je krajem XVI vijeka u Srebrenici 400 katolika i u samostanu 6 franjevaca. Početkom XVII vijeka tu je još samo 379 katolika. Fra Pavao iz Rovinja ne navodi (1640.) broj zatečenih vjernika, ali kaže da je stanovništvo lijepo živjelo a uglednije katoličke porodice došle su da ga pozdrave. Biskup Ogramić zatekao je u Srebrenici (između 1672. i 1675.) 150 vjernika i 4 franjevca. To je, ujedno, i posljednji spomen o srebreničkom samostanu i župi. Građevine i ljude progutale su nesretne prilike 1686. godine nakon Bečkog rata, kada je ubijen gvardijan fra Luka Kreševljak, katolici su prognani, a katoličke crkve srušene.

Ali, bosanski su franjevci sačuvali sve do danas titulu svoje provincije kao – Bosne Srebrene/Srebreničke.

Na lokalitetu Klisa u Srebrenici postoje i danas tragovi dva objekta, očito crkve i samostana. Prema tim tragovima, crkva Sv. Marije pokazuje nam se kao četvrtasta dvorana sa pravougaonim korom (svetištem). Dužina zgrade iznosi oko 17 metara, širina lađe 8 metara, a kora oko 5 metara.

Na južnom dijelu ruševina crkve sagrađena je oko 1955. godine stambena zgrada, pa su tako dalja istraživanja onemogućena. Drugi detalji o crkvi ostali su nepoznati.

Zgrada samostana, za oko 4 metra odmaknuta prema jugu (ili je međuprostor činio neki hodnik), pokazuje nam se kao građevina sa dužinom jedne strane 17, a druge 14 metara. Bila je nešto izdužena prema jugu, sa osnovom, kako se čini na oblik ključa. U krilu koje je gledalo prema rijeci, nalazila se i blagovaonica u kojoj je 1640. godine odsjeo vizitator provincije fra Pavao iz Rovinja. Ne može se danas više ustanoviti koji je dio bio 1504. godine presvođavan, kako nam je to ostalo zabilježeno u dubrovačkom arhivu. Savremeni opisi govore da je to bila jednostavna građevina, što je znak da su čak i radovi, izvedeni za skupe novce 1504. godine, bili namijenjeni racionalnoj adaptaciji više nego umjetničkom obogaćivanju samog objekta.

U XVIII i XIX vijeku, u Srebrenici je najčešće rezidirao redovnički i crkveni starješina za Bosnu i Hercegovinu. Postojale su također još dvije druge crkve za koje su podaci manje sigurni. Za jednu od njih znamo da je bila posvećena Sv. Nikoli, zaštitniku putnika i trgovaca. Njena gradnja spominje se 1394. godine. Osim toga, u dubrovačkom arhivu sačuvana je uspomena na još jednu gradnju crkve čiji nam patron nije poznat. Možda se tada radilo o rekonstrukciji franjevačke crkve koja je mogla nastradati u nemirima 1411. godine.

Vrlo je vjerovatno da je dubrovačka crkva Sv. Nikole ostala sačuvana u zidovima današnje Bijele džamije u Srebrenici koja je srušena 1996. godine. O Bijeloj džamiji ovako je ostalo zapisano:

“U njoj su se nekada vidjeli dijelovi lađe jedne crkve kojoj je odsječeno svetište i preinačeno zapadno pročelje. Dvorana, kako je bila sačuvana je pravouglog oblika sa po dva pilastra na dužnim stranama koji prerastaju u oštro zasvedena pojačanja svoda. Sam svod je također gotički oštro zasveden. Okvir ulaza izgrađen je u tursko doba. Parterni dio munare čini se kao da je stara gradnja, iako ne ostavlja utisak da je to građevina istovremena sa crkvom. Mihrab se nalazio u istočnoj polovini jugoistočnog zida koji je naknadno izgrađen, i čija debljina iznosi gotovo polovinu debljine starih zidova. Postavljanje mihraba izvan osovine dvorane uslovljeno je kiblom, tj. propisom o orijentaciji molitvenog pravca, kome dvorana inače nije u potpunosti odgovarala. Zidovi počivaju na soklu koji je za 15 cm deblji od zida, a pod jugoistočnim zidom za 46 cm. U bočnim zidovima vide se tragovi oštro zasvedenih prozora koji su zazidani. Istom kosinom kojom pada prema stranama, svod se spušta i prema zapadnom, pročelnom, zidu. Njegova padina prema začelnom, jugoistočnom, zidu samo se malo vidi, jer je dvorana na tom mjestu naknadno pregradnjom skraćena. Nije nam poznato kako je ta dvorana završavala prema jugoistoku. Svakako bismo na spojnim mjestima začelnog zida i bočnih zidova mogli očekivati još jedan par pilastara, koji su, vjerojatno prilikom pregradnje, porušeni“.

Vremenom, crkva je urušena i dugo je trajala potraga za njenim ostacima. Slučajno je otkriveni kada je Ramo Malagić kopao temelje za izgradnju nove kuće u svom dvorištu. Ostaci crkve Svete Marije su konzervirani, a 1991. godine, u znak 720 godina od dolaska franjevaca u ovaj kraj, obnovljena je i stavljena u funkciju. Ovdje se redovno održavaju mise, a jednu od njih držao je i kardinal Vinko Puljić.

Priredio: S. Salimović

You must be logged in to post a comment Login