Maja Novaković: Individualnost je nešto što svi imamo u sebi…

Dokumentarni film „A sad se spušta veče“ autorke Maje Novaković nije prošao neopaženo u svijetu filma, ali ni kod nas zbog čega smo željeli da porazgovaramo sa njom.

Maja Novaković rođena je 1987. godine u Srebrenici. Osnovne i master studije završila je na Odeljenju za istoriju umjetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Pohađala je radionicu filmske režije u Domu kulture Studentski grad u Beogradu. Trenutno je na doktorskim studijama sa prijavljenom tezom „Poetika naslijeđa u djelu Sergeja Paradžanova“ na Odjeljenju za istoriju umjetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Saradnica je Centra za muzeologiju i heritologiju pri istom fakultetu. Zaposlena kao istraživač-saradnik na Matematičkom institutu u Beogradu gdje danas živi.

25. Sarajevo Film Festival

Njen film „A sad se spušta veče“ do sada je imao svjetsku premijeru na festivalu Visions du Réel u Nionu, Švajcarska, sjevernoameričku na festivalu Hot Docs u Torontu i regionalnu premijeru na Sarajevo Film Festivalu. Ove nedelje imaće i premijeru na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Drami, Grčka. Nakon toga, slijede i drugi festivali o kojima će se više govoriti.

U nastavku Maja he govorila o sebi svom radu, poslu, porodici…

1. Tvoji prijatelji znaju te kao umjetnicu već odavno, a tvojih radova sjećaju se iz osnovne i srednje škole. Kako je zapravo krenula tvoja ljubav prema umjetnosti i koliko danas slikaš?

Mislim da je ljubav prema umjetnosti uvijek bila prisutna u meni, ona je samo vremenom sazrijevala, raslojavala se i gradila. Tako da sam, kao što si već pomenuo, prošla kroz različite faze ispoljavanja te moje ljubavi. Prvo sam počela sa slikanjem, već u osnovnoj školi voljela sam otići u šumu iznad porodične kuće, sjediti pored mog omiljenog drveta i slikati. Kasnije, u srednjoj školi sam počela intenzivnije slikati i učestvovati na kolektivnim izložbama. Tokom studija sam nastavila sa slikanjem, ali ne toliko često, jer sam bila posvećena teoriji i istoriji umjetnosti.  Danas, pored svih obaveza, nažalost, ne pronalazim vremena za slikanje, ali slike u glavi su uvijek tu i tako je zapravo nastao moj prvi film.

2. Kako je nastala tvoja ljubav prema filmu i kako si uopšte odlučila sa snimiš svoj prvi dokumentarni film?

Kao što sam već spomenula, slike su bile glavno polazište za film. Inspirisana slikama koje pamtim iz djetinjstva sklapala se konstrukcija priče. Te slike su se poput kockica sklopile u jedan veliki mozaik, tj. film.

Film me je počeo interesovati  tokom studija na istoriji umjetnosti. Sjećam se da su na mene jako uticali filmovi poput „Pesnikova krv“ i „Orfej“, Žan Koktoa, filmovi Sergeja Paradžanova „Boja nara“, „Sijenke zaboravljenih predaka“, kao i filmovi Piter Grineveja. Ukratko, privukla me interdsciplinarnost koju možemo otkriti u filmu. Spoj slikarstva, književnosti kao i način njihove prezentacije me je uvukao u svijet kinematografije.

3. Tvoj prvi film „A sad se spušta veče“ već je imao svoju svjetsku i regionalnu premijeru na “Visions du Reel” Nionu, Švajcarska i Sarajevo Film Festival kao i sjevernoameričku na festivalu Hot Docs u Torontu. Kakva je reakcija publike na film i kako je bilo nastupiti na takvim festivalima, kako si ti zadvoljna?

Predivno je iskustvo bilo prikazati film na ovim festivalima, upravo zbog reakcije publike. Njihove emocije nakon gledanja filma su mi bile jako dirljive i pamtiću ih zauvijek. Mnogi od njih su mi prišli i rekli da ih je film vratio u njihovo djetinjstvo, bilo da je riječ o našoj publici ili publici iz inostranstva.

4. Mnogi danas zaboravljaju selo i ljude na selu, običaje i život. Koju poruku šalje tvoj film „A sad se spušta veče“?

Šalje poruku da cijenimo male i jednostavne stvari koje nas okružuju i budemo zahvalni na tome.

5. Zanimljivo je da takođe da je tvoja pordica Nešković jedna od najstarija u ovim krajevima koja se bavi proizvodnjom povrća već 101 godinu. Koliko je to važno za tebe, koliko je i to uticalo na temu tvog filma?

Jako sam ponosna na moju porodičnu tradiciju koja, evo, traje već jedan vijek. Ponosna sam upravo na sav taj rad i trud koji su moji ulagali u radu na zemlji kroz generacije. Samim tim što sam živjela na selu, sa prirodom, vrijednovala sam uvijek malog, i često potcijenivanog, seljaka koji umoran legne svake noći, ali čiste savjesti i raspjevane duše. Sa bakama, koje su glavne protagonistkinje filma, sam kao mala čuvala ovce i uživala u tišini dana, u mislima koje zaokupljuju maštu i gdje se i najmanja promjena u prirodi slavi poput praznika.

6. Možeš li nam reći na čemu sada radiš i šta možemo očekivati od tebe u narednom periodu. Da li će i u novom filmu ponovo biti neke zaboravljene teme?

Trenutno sam u fazi pisanja scenarija za novi film, u kojem kombinujem dokumentarnu i igranu formu. Odabir naturščika za igranu formu filma je jedan od izazova, kao i preplitanje i eksperimentisanje sa ova dva žanra. Film će biti sniman u Bosni.

7. Rođena si u Srebrenici, a u Bratuncu si provela djetinstvo. Koliko tvoji sugrađani prepoznaju tvoj rad i koliko ti to znači?

Rođena sam u Srebrenici, a odrasla sam u selu Pobrđe, Bratunac. Nemam uvid koliko i da li prepoznaju moj rad, osim pojedinaca kojima sam beskrajno zahvalna na dosadašnjoj podršci, koja mi jako puno znači.

Maja sa glavnim glumicama filma

8. Veliki broj potencijalnih umjetnika je u Bratuncu i Srebrenici. Šta bi im poručila, kako da gledaju na život i čemu da teže?

Mislim da uvijek treba da znaju ko su i da ostanu to što jesu, bez obzira na trenutne društvene trendove. Individualnost je nešto što svi imamo u sebi i što nas čini posebnim i jedinstvenim, nešto što treba oberučke prihvatiti i isticati, a kopija ima dosta.

Sa snimanja filma

Fotogrfije ustupljene Portal eSrebrenica.ba

You must be logged in to post a comment Login