Krsto Stjepanović: „Srebrenica je mjesto gdje su ljudi rado dolazili“

Krsto Stjepanović je sedamdesetogodišnjak koji se sjeća sretnijih vremena kada se živjelo bolje i kada je Srebrenica nudila mnogo više nego danas.

Rođen u selu Banjevići, opština Bratunac, osnovnu školu završava u Drinjači, a školu za učenika u privredi završava u Sarajevu davne 1964. godine.

„Nakon završetka škole počeo sam raditi u Montažno-projektnom preduzeću u Sarajevu. Sljedeće godine odlazim u vojsku, ali, odmah po osluženju vojnog roka vraćam se u isto preduzeće. Firma je bila obavezna čuvati moje radno mjesto sve dok se ne vratim. Danas bi vam odmah našli zamjenu“, rekao je Stjepanović.

U Srebrenicu dolazi 1969. godine, gdje počinje raditi u rudniku olova i cinka u Sasama. Kaže da je srebrenička plata bila je dvostruko veća od one koju je imao u Sarajevu.

„Srebrenici je tada trebao školovan kadar. Opštinsko rukovodstvo je postavilo takva pravila da nijedan srebrenički student, po završetku svojih studija, ne smije duže od 48 sati biti bez posla“, dodao je Krsto Stjepanović, koje svoje staračke dane provodi uz svoju suprugu.

Tokom svog životnog vijeka bio je pripadnik političkih organizacija u prijeratnom sistemu. Kaže da ono što je bilo tada ni sa čim današnjim ne može da se poredi. Priznao je da se tada radilo na napretku srebreničke privrede.

„Nostalgija za tim vremenima je strahovita. Nije mi bilo teško ustajati rano, a ni ostajati do kasno tada kada se gradilo. Žao mi je što više u Srebrenici ne mogu da vidim autobuse sa radnicima i đacima kojih je nekad bilo mnogo“, sjeća se Stjepanović.

Pored rada u rudniku, a kasnije i u Fabrici akumulatora, Stjepanović je aktivno igrao i fudbal. U sarajevskoj Hrasnici došao je do prvog tima, ali je zbog posla morao napustiti klub. Igrao je i u kravičkom Poletu, a u najboljim danima FK Gubera, kada se naš klub borio u polufinalu za Kup Maršala, bio je član najužeg rukovodstva Gubera.

Početak rata

Sjeća se da ga je rat zatekao na poziciji generalnog sekretara Socijalističke demokratske partije BiH u Sarajevu. Odvojen od porodice koja je živila u Beogradu, u nemirnim prilikama, odlučuje da krene u potragu za njima.

„U Beograd sam došao preko Hrvatske i Mađarske. Teške su bile godine koje sam proveo u Beogradu. Bilo nas je četvoro u porodici, a niko nije radio. Pronašao sam posao u jednoj fabrici koja je proizvodila specijalna vrata. Radio sam na crno. Metalni kotao pao mi je na nogu i na mjestu mi je amputirao. Dvije godine poslije toga umrla je moja kćerka koja je imala 25 godina”.

Etiketiran kao komunista, nije pripadao nijednoj strani. Kaže da je imao svoju. Ipak, 1999. godine odlučuje da se vrati u Srebrenicu u kojoj je vodio bitku oko povratka imovine.

Danas, zajedno sa svojom suprugom, živi od invalidske penzije koja iznosi 363 KM i koja, po običaju, kasni. Zbog noge, a i godina, obavezan je da svakog mjeseca posjeti ljekara. Račun za lijekove njega i supruge prelazi 100 KM, od ostatka penzije mora da živi.

Kaže i da mu je žao mladih ljudi u Bosni i Hercegovini.

„Došla su teška vremena. Danas djeca završe školu, ali teško dolaze do posla. Država bi trebala da se pobrine o mladim ljudima, njihovoj budućnosti i njihovom životu ovdje“, dodao je on.

Rekao je i da je Srebrenica mjesto gdje su ljudi rado dolazili i da nikad nije bila zatvorena u sebe. Svako je ovdje dobrodošao. Ono što ga najviše raduje je činjenica da je bio „dio tima“ koji je pomogao u najvećem privrednom razvoju Srebrenice i da se nada boljem životu njenih stanovnika.

Piše: Bekir Halilović

You must be logged in to post a comment Login