Esed Smajić – Nakon više od dvadeset godina ponovo u Srebrenici

Prošle su dvije godine od povratka Eseda Smajića u Srebrenicu. Nakon više od dvadeset godina provedenih u svijetu, prvo u Njemačkoj, a zatim u Sjedinjenim Američkim Državama, Esad se vraća na svoje ognjište.

U svojih šest decenija, Esed je prešao veoma interesantan životni put. Sa posebnom pažnjom spominjao je onaj iz gimnazijskih dana u Srebrenici.

„Srebrenička gimnazija, u ta vremena, bila je jedna od jačih škola u Bosni i Hercegovini. Ja sam bio učenik trinaeste generacije srebreničkih gimnazijalaca. Naša gimnazija iznjedrila je mnoge doktore, naučnike, inžinjere…“, rekao je Smajić.

Jedan od Srebreničana, Ibro Tepić, bio je doktor istorijskih nauka, dok je Ahmed Smajlović bio doktor islamskih nauka i jedan od osnivača Teološkog fakulteta u Sarajevu. Smajić je rekao kako su ovi ljudi bili izrazito poštovani od tadašnjeg sistema zbog svog naučnog doprinosa.

Nakon završene gimnazije odlazi na studije u Beograd gdje završava ekonomski fakultet.

„Studentski život bio je potpuno drugačiji od ovog današnjeg. Pored roditelja koji su finansirali naše studije, dobijali smo i studentske kredite od preduzeća. Studenti koji su pokazali dobre rezultate u prethodnom školovanju, a bili su slabijeg imovinskog stanja, dobijali su stipendije iz Titovog fonda. Postojale su i studentske zadruge preko kojih su studenti mogli raditi“, dodao je Smajić.

Da je situacija bila drugačija od ove današnje, posebno u opštini Srebrenica koja se stalno razvijala, pokazuje i činjenica da je odmah nakon završenih studija sve diplomce čekalo radno mjesto.

Esed Smajić, kao diplomirani ekonomista, dobija radno mjesto u Opštinskoj upravi, gdje neće ostati zadugo.

„Po završetku studija 1978. godine, počinjem raditi u opštini. Za vrijeme radnog odnosa odlazim na odsluženje vojnog roka, da bih se odmah poslije toga vratio na istu funkciju. Cijeneći svoje sposobnosti i kvalitete, shvatio sam da je za mene bolje da svoj radni vijek nastavim u privredi“, rekao je naš sagovornik.

Put ga vodi do Beograda gdje se zapošljava u jednom preduzeću koje se bavilo uvozom i izvozom, a u kojem radi kao rukovodilac preduzeća i kojeg će, kako kaže, nakon mukotrpnog rada uspjeti izvući iz bankrota.

Odvojen od porodice koja je tada živjela u Srebrenici, i nakon uspješno obavljenog posla u Beogradu, odlučuje se vratiti kući.

U Bratuncu 1984. godine osniva društveno-trgovinsko preduzeće „OMES“ Bratunac, sa kojim će postići značajan uspjeh u trgovinskom sektoru.

„Radili smo na prometu životnih namirnica i građevinskog materijala. Takođe smo bili ovlašteni za promet auto i rezervnih dijelova. Za tri mjeseca uspjeli smo da zaposlimo sto ljudi“, istakao je naš sagovornik koji poručuje mladim ljudima da moraju biti odlučni u onome šta rade i da moraju znati šta hoće, uspjeh je tek tada zagarantovan.

Poslije ove firme i promjenom zakonodavstva (Markovićev zakon 1986. godine), pokreće vlastito trgovinsko preduzeće „Razvitak“. Na poziciji vlasnika ovog preduzeća zatiče ga rat.

Odlazak iz tadašnje Jugoslavije

U ratnim godinama odlazi u Njemačku iz koje pokušava da spasi porodicu, suprugu, troje djece, sestru, njenog supruga i sinove, kao i svoje roditelje. U Njemačkoj je radio u fabrici koja je proizvodila vaser vage. Nakon što je primijenio svoje ekonomske vještine u racionalizaciji proizvodnje i radnog vremena u ovom preduzeću, stekao je značajan ugled kod vlasnika preduzeća.

„Kada sam došao u Njemačku imao sam jako loše mišljenje o tim ljudima. Njemačka je ipak bila okupator naše zemlje. Međutim, ostao sam jako iznenađen njihovim gostoprimstvom“, priznao je naš sagovornik koji je jako zahvalan na pomoći svog tadašnjeg direktora koji je potvrdio garancije pomoću kojih je on mogao izbaviti svoju porodicu iz ratne Jugoslavije.

U tom periodu i radu u pomenutom preduzeću, on je postao i tvorac jednog patenta.

Ipak, zbog tadašnjeg zakona u Njemačkoj, Esedovi sinovi nisu mogli da nastave svoje školovanje, zbog čega se on odlučuje na selidbu u Sjedinjene Američke Države.

„Prvo što sam se pitao kad sam stigao u Ameriku jeste šta ću ja ovdje. Ako ne radite, ne možete preživjeti. Diploma koju sam stekao u Beogradu tamo mi nije važila. Život kao da je krenuo ispočetka.“

Dodao je i to da je dobio priliku da četiri godine studija polaže za šest mjeseci, što je bilo privlačno, ali za nekog ko je jedva govorio engleski jezik i jako teško.

„Kada sam dobio tu priliku, narednih šest mjeseci bili smo sami soba, knjiga i ja. Uporedo sa materijom učio sam i jezik. Bio je to dobar primjer mojoj djeci, koja su kasnije znala da cijene moj napor“, ponosno je rekao naš sagovornik.

Nakon polaganja ispita u zakazanom periodu i nakon priznavanja diplome, počinje da radi u jednoj konsultantskoj kući za ekonomska pitanja u Americi, za koju i danas radi. Mogućnosti su takve, kako kaže, da su savremene komunikacije dozvolile da se poslovi mogu obavljati i sa drugog kontinenta.

„Ja sam svoj životni put ispunio. Imam posao, djeca su krenula u svoje živote. Došao sam da svoje dane provedem na porodičnom ognjištu“, dodao je za kraj naš sagovornik.

Piše: Bekir Halilović

You must be logged in to post a comment Login