Dušan Pejić: „Nikada mi cilj nije bio da imam sve desetke“

Razgovarali smo da Dušanom Pejićem iz Srebrenice, najboljim studentom Univerziteta Istočno Sarajevo.

Dušan Pejić je najbolji student Filozofskog fakulteta na Palama, Katedra za srbistiku – srpski jezik i književnost koji je osnovne studije završio sa prosjekom 10, a istakao se i u osnovnom i srednjem obrazovanju, kao i najmlađi guslar koji iza sebe ima niz uspjeha, a i dalje je skroman mladić.

1. Definitivno ti si jedan od najboljih studenata Univerziteta Istočno Sarajevo i ovo je najbolji primjer kako čovjek koji slijedi svoje snove može i da ih živi. Da li je teško živjeti svoje snove i kako gledaš na njih?

 Nedavno me je pedagog iz naše osnovne škole podsjetila da sam još u petom razredu rekao da imam želju da doktoriram srpski jezik i da imam četvoro djece, što je izgleda pedagozima prilično neobično, jer djeca u tom uzrastu maštaju o egzotičnim zanimanjima poput pilota, astronauta, manekenki itd, a o formiranju porodice gotovo i ne razmišljaju. Tako da sam dosta rano spoznao svoje sklonosti i počeo da djelujem u skladu s njima. Od sebe sam uvijek očekivao mnogo, ne toliko u pogledu cilja koliko u pogledu rada, a rezultati su dolazili sami po sebi. Nikada mi cilj nije bio da imam sve desetke i to bi i bilo nenormalno sebi postaviti za cilj, ali sam htio da provjerim koliko mogu i koje su moje granice. Nije bilo lako, jer sam svakom predmetu, odnosno svakoj oblasti pristupao temeljno i sistematično, a i jezik i književnost su nepregledna polja, sastavljena od mnoštva raznolikih segmenata, koji u većoj ili manjoj mjeri zahtjevaju i povezivanje, i kreativnost, i “bubanje”, i primjenjivanje. Ipak, uvijek sam imao ljubav za ono što studiram i sama materija je pobuđivala kod mene neku unutrašnju motivaciju za daljim napredovanjem. I smatram da čovjek istinski može uspjeti samo u onome što stvarno voli i što ga zanima. Biti najbolji svakako je veliko priznanje za bilo koga.

Dušan ispred SŠC Srebrenica

2. Biti najbolji student na Katedri za srbistiku sa svim desetkama je zapravo ono što tebe opisuje: pametan, marljiv, predan, organizovan, stravstven, kreativan, društven,  a ujedno jednostavan i skroman. Koliko ti znači taj uspjeh?

Taj uspjeh je kruna moga dosadašnjeg rada i potvrda da je sav moj trud u toku školovanja imao nekog smisla i da je primijećen. To je, što je još važnije, podsticaj i obaveza da na ovome ne stanem nego da se i dalje usavršavam i da počnem primjenjivati stečeno znanje i na korist grada u kome živim, ali i države i naroda kome pripadam.

3. Većina obrazovanih mladih nakon studija napusti zemlju, a kao razlog navode lošu ekonomsku situaciju, bolje plaćene poslove, ali i bolju priliku za nastavak obrazovanja i usavršavanja. Kakvi su tvoji planovi?

Ne bih rekao da je riječ o većini, ali o velikom broju, ipak, da. Svi ti navedeni razlozi i te kako stoje, ali migracije su danas naglašene u gotovo svim dijelovima svijeta, i razvijenim i manje razvijenim. Ipak, na zemaljskoj kugli obećane zemlje nema, a čovjek nigdje ne može biti srećan kao u svojoj otadžbini i u svom zavičaju, duboko sam u to uvjeren. Zato sam zagovornik ostanka ovdje, mada ne mogu reći da ne razumijem i one koji odu. Ne razumijem samo one koji se ne vrate. Jedan od ključnih momenata u tom smislu jeste i duhovnost, ne (samo) ona religijska. Previše ljudi jure za novcem i naglašeno, a stoga i autodestruktivno, njeguju egoizam. Sve manje osjećamo dužnost ili obavezu prema državi, prema narodu, prema porodici i prema precima, što ne vodi ka dobru. Međutim, ovo su krupna i složena pitanja o kojima bi se mogli pisati eseji i studije, što premašuje obim jednog intervjua. Namjera mi je da ovdje ostanem i u velikoj mjeri se vodim onom krilaticom: “Misli globalno, djeluj lokalno!”

“… čovjek nigdje ne može biti srećan kao u svojoj otadžbini i u svom zavičaju…”

4. Ono što bi trebalo da obraduje mnoge ljubitelje književnosti, posebno Srebreničane, jeste činjenica da ćeš se baviti jednim piscem iz ovog mjesta, Zvonimirom Šubićem. Šta se može reći o njemu kroz naučni rad i koliko je on važan za naš grad, kao i drugi autori ovog kraja?

Zvonimir Šubić je samo jedna od mnogih pojava u našem kraju, koje bi trebalo osvijetliti iz perspektive moje struke. Ovo podneblje iznjedrilo je nekoliko znamenitih ljudi koje bi trebalo rehabilitovati i afirmisati njihov lik i djelo bar na lokalnom nivou iako zaslužuju i mnogo veće razmjere. Odnedavno smo, prije svega u okviru SPKD “Prosvjeta”, počeli da oživljavamo uspomenu na značajnog srpskog filologa i pjesnika Luku Milovanova, koji je porijeklom bio Srebreničanin. U narednom periodu u Srebrenici će biti održana i jedna manifestacija upravo njemu u čast, a sa željom da presraste u nešto tradicionalno. Slobodno mogu reći da sam jedan od inicijatora te priče. Zaboravili smo i Zvonimira Šubića, istaknutog pripovjedača i romansijera u međuratnom periodu naše književnosti, ali i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Ono što mu dugujemo, to je bar jedna bista u našem gradu ili neki naučni skup o njemu. Imam namjeru da se podrobnije upoznam s njegovim djelom i da o tome nešto napišem, ali ništa preciznije o tome sada ne mogu govoriti. Šubićev opus je obiman i raznovrstan te sigurno zaslužuje da se njemu posveti bar jedan doktorat. Uz Šubića, tu je i njegov savremenik, ideološki dugo i neopravdano prokazani Jezdimir Dangić, književno i te kako značajan, ne manje vrijedan od Šubića, a i neko ko je na književnim konkursima pobjeđivao Ćopića. I to je samo dio onoga čime treba da se zabave književni poslenici u vezi s našim krajem. Ne manje prostora ostaje i za jezička ispitivanja Srebrenice i njene okoline, naročito ona onomastička, što bi imalo veliki značaj i za istorijsku nauku, budući da je srebrenički kraj imao burnu istoriju. Sve to i ne može uraditi jedan čovjek, ali trebalo bi da svako ko se naukom bavi pomalo vraća dug i zavičaju.

5. Kao najbolji student i neko ko je zasigurno prepoznat u Srebrenici i tokom studija, koliko je bilo podrške društva, institucija i da li se danas vodi briga o mladim ljudima koji imaju ogromne potencijale?

Bio bih neiskren kad bih rekao da nije bilo podrške društva u mom studiranju. Djelimično me je stipendirala i Opština Srebrenica, zatim i Republika Srpska, a u četvrtoj godini bio sam stipendista prestižnog Fonda “Dr Milan Jelić”. S druge strane, znam i dosta dobrih studenata, koji su primorani da se školuju bez stipendija i drugih pomoći, a posjeduju nesporne kvalitete. Zato smatram da bi mnogo više trebalo ulagati u studente i u mlade generalno, a mislim da na lokalnom nivou ima mnogo više prostora za to nego što je slučaj sa dosadašnjim postupanjem. I tu se vraćamo na priču o odlasku mladih. Cjelokupno društvo, od lokalnog do državnog nivoa, mora se uključiti u tu priču. Ali, i mladi sami.

6. Tvoja ljubav prema književnosti je toliko velika da si kroz narodnu književnost zavolio i gusle gdje si se takođe istakao kao izvođač i autor. Da li je ljubav prema književnosti i srpskom jeziku toliko velika kao i prema guslama?

Bolje je reći da sam kroz gusle zavolio književnost, mada ni navedena korelacija toga dvoga nije pogrešna. Teško bi bilo vagati koja je ljubav veća, a ja to ne bih ni razdvajao. Možda bi najbolje bilo reći da su i književnost i gusle jedna moja velika ljubav, jer gusle su najviše književnost, tekst, pa onda muzika. Gusle odlikuje, rečeno jezikom nauke, sinkretizam, odnosno spoj više umjetnosti. Tako se može izdvojiti njihov književni aspekt, kao najbitniji, a onda muzički, dramski i likovni. Kao guslar redovno nastupam, kako na takmičenjima, tako i na guslarskim i humanitarnim večerima, na različitim akademijama i sl. U toku studija, sa svojim kolegama sam organizovao nekoliko akademija kojima smo obilježavali značajne datume iz srpske istorije, kao što su stogodišnjica pobjede u Velikom ratu, onda dvjesta godina od izdavanja Vukovog rječnika itd. Na taj način sam objedinjavao svoju struku i gusle. Tako smo pokrenuli jednu lijepu praksu i imamo namjeru da je nastavimo i da je prenesemo na mlađe generacije studenata. A, najavio bih ovom prilikom i guslarsko veče, koje ćemo organizovati uskoro u Bratuncu.

“Gusle odlikuje, rečeno jezikom nauke, sinkretizam, odnosno spoj više umjetnosti.”

7. Koji bi savjet dao mladim ljudima koji žele da slijede svoje snove i budu uspješni?

Kao što je vidljivo i iz prethodno rečenog, svima preporučujem da se bave onim što ih ispunjava, onim za šta su talentovani, ali da se tome usrdno posvete i da budu spremni na žrtvu, pa ni uspjeh neće izostati. Samo ne treba biti lijen i pasivan i treba vjerovati u sebe.

You must be logged in to post a comment Login