Društvo, takvo i nikakvo

“Ako nećeš da budeš odozgo, pričuvaj se da ne budeš odozdo, i živi kako ti je volja.” Meša Selimović

„Nemaš ti tu šta da uradiš, samo se smiri i pređi preko svega… biće bolje!“
„Još si mlada, šta ti znaš o svemu tome, ne možeš ti tu ništa promijeniti.“

Piše: Jelena Dangić

I bezobroj istih ovakvih rečenica, od meni dragih ljudi, prošlo je kroz moje uši kad saznah da sam još jednom bila žrtva nepravde i šale praćene pokvarenošću današnjeg sistema i ove „britke“ lokalne vlasti.

Svako ko je bio student, zna kako su to lijepi, ma i predivni dani našeg života, ali zna i da je teško, aludirajući na ono vrijeme kada se prvi put odvojiš od kuće, kreneš da gradiš sopstveni put, osjetiš samostalnost i znaš da ti nazad nema. Nadaš se iz dana u dan, da će ti akademsko obrazovanje pomoći, da će od tebe napraviti pravog i dostojnog građanina. Naravno, u tom periodu data ti je prilika da spoznaš odraslog u sebi. Tad već počinješ sam da raspoređuješ novac i po prvi put u životu, realnošću vođen shvataš kako je teško našim roditeljima koji su cijeli život mislili o hljebu koji ćemo mi pojesti, o krpici koju ćemo kupiti. E zbog toga, valjda, i zbog sad već zaboravljene namjene – nagrađivanja truda i zalaganja, neko nekad davno izmisli olakšicu, STIPENDIJU. Neko je poželio stipendijom da podstakne, animira i da pomogne mladim studentima da što lakše zakorače i prohadaju tim zaprašenim putem odrastanja i egzistencijalnim suočavanjima. Svaki student neizbježno osjeti preveliku i neopisivu sreću, zadovoljstvo i ispunjenost kada vidi svoje ime na spisku privilegovanih i najboljih i kada spoznaju da je neko prepoznao u njemu napor i rad. Osjeti tu sreću jer su to njegove pare, „plata“ koju on zasluži, za koju realizuje svoj rad. Obradovaće sebe nekom sitnicom, ali prije svega biće žestoko zadovoljan kada bude u mogućnosti da svojim roditeljima napokon kaže: „Kupite vi nešto od para koje ste mi htjeli poslati, ja sad imam svoje.“ To je onaj osjećaj koji sam i ja osjetila kada sam vidjela svoje ime na spisku studenata za dodjelu stipendije 2013/14. akademske godine.

Da vas uputim u samu situaciju. Kao što znate Opština ima svoj budžet, tačnije ima u tom budžetu dio koji namjenjuje studentima. Mada taj djelić neizostavno kasni svake godine, al’ to je tek nova priča… neću se na njoj zadržavati, tome promjene nema! Dakle, da nastavim sa svojom: dok su moji drugari i kolege iz drugih gradova Bosne i Hercegovine i Srbije pričali kako je izašao konkurs za 2014/2015. akademsku godinu ja sam se i dalje nadala stipendiji koju sam zaslužila čak u srednjoj školi. Al’ srebreničkoj komisiji se nigdje nije žurilo, oni su željeli da na što ispravniji način podjele stipendije, da ne propuste ni najmanji element uspjeha koji čini svakog vrijednog i redovnog studenta, da prebroje sve bodove, da saslušaju svačija mišljenja i naposlijetku, nakon tog „mukotrpnog“ analiziranja, oni pak te iste stipendije dodjele na potpuno pogrešan, da ne izostavim ni grubost koja ni meni nije bila uskraćena, glup način. Pa sad da li je u pitanju bio taj isti rad oko samog izbora koji, pozivam se na subjektivan osjećaj, traje vijekovima ili je opet zasigurno na vrh izbila nezainteresovanost komisije, ne bih znala reći. Ali na kraju to dugo traganje za rješenjem okonča se i spisak studenata viđe svjetlo dana, poslije desetine poslatih poruka Opštini sa pitanjem kada će biti izbačen spisak, s tim da ni na jednu poruku nisam dobila odgovor. Ne mogu da se sjetim broja studenata koji dobiše stipendiju po tom spisku, al’ mislim da je bilo 50 najboljih studenata. Najboljih studenata, ne znam po kojim kriterijumima, al’ ako su najbolji našoj vlasti, najbolji su i nama, ovom izboru nema premca, zna se! Ne pronađoh se ja tu i nemajući snage za bilo kakve oblike žalbe krenuh dalje.

Kad odmah sutradan, iznenada, pojavi se lista sa novim brojem, čak nas 89 na spisku, i ja sam bila među tim ljudima. Obradovah se silno, al’ pomislih trezveno da je malo utopijski da smo svi tako fascinantni i onda malo pobliže pogledah imena najboljih studenata naše drage Srebernice. Među njima pronađoh drugare koji ponavljaše razrede u srednjoj školi, među njima, takođe, pronađoh ljude čiji prosjek na fakultetu nije najbajniji i čije ime samog fakulteta i nije na nekom glasu, naravno po pitanju akreditacije i suvereniteta, kao primjer navodim naš cijenjeni i jako probirljivi fakultet u Srebenici, probirljiv po pitanju uspjeha studenata. Al’ pak rekoh : „Ne vrijedi se nervirati, uzmi šta ti se da i idi dalje. Tako si bar naučena.”

I onda opet slijedi jedna velika tišina gdje ja iz dana u dan očekujem da će neko pozvati na potpisivanje ugovora, da svečano potpišemo naše ugovore i da znam da će uskoro i leći stipendije. I tako mi čekasmo i čekasmo… e onda se sjetih da pitam šta li se dešava, hoće li biti uopšte stipendija, jer koliko se mi načekasmo, pomislih da neko možda nije opljačkao naš budžet! Kad dobih odgovor da je sve u redu, da će uskoro biti stipendije i da neće biti potpisivanje ugovora, neće oni tako divni da muče nas studente, da dolazimo i potpisujemo. Ja se začudih i pomislih: „Jao Bože, pa neko je pomsilio i na nas.“ Ređaju se dani, ja pokatkad svratim do bankomata, a tamo ni traga ni glasa novcu, ama baš ništa nema.

Kad jednog lijepog dana – muštuluk: „Legle su stipendije!“ Mojoj sreći nigdje kraja, požurih da uhvatim i ja nekom muštuluk, da obradujem nečije srce. Poslah poruke mojim dragim drugarima i izdogovarasmo se kako ćemo proslaviti, srećni i zadovoljni kao da su nam stipendije isplatili u roku. Mladi smo, nismo zlopamtila.

Krenuh da dignem pare na bankomatu, kad gle čuda – ostade na onome od prije. Bankomat pokazuje: 0 BAM! Odmah je i tu onaj crv, ona odvratna misao, ali opet se branim i kažem samoj sebi: „Sigurno je došlo do neke greške, banka je kriva.“ Ne sluteći kakvi ljudi stoje iznad mene. Raspitah se tu i tamo i saznah da mene uopšte nema na spisku, a dragi moji ja bijah na spisku. Evo, sami se uvjerite. Pod rednim brojem 66. I tu navre moj bijes, neki nemir koji se stvori onda kada neko od tebe napravi razbjesnelu, potištenu budalu. Koga zvati, kome se žaliti, na čije adrese slati poruke?! Da, da ne pominjem to kako saznah u međuvremenu da stipendiju nisam dobila jer smo i brat i ja na spisku, tj. da ne mogu po nekom Pravilniku dva studenta iz iste porodice dobiti stipendiju. Uglavnom, sjetili su se kada ih je neko jako savjestan, drsko „oštećen“ u svakom smislu, podsjetio na Njega, prepoznajući vjerovatno isto prezime, pobogu – na istom spisku. Naime, neko se žalio, neko nije mario za to što on JESTE na spisku, već je pomno ispratio studenta koji je pukom slučajnošću zasluženo nagrađen pa im kvari koncepciju „HUMANITARNE POMOĆI!“ Neka ga bude sramota! Znate, da se razumijemo, bar po ovome kako sam ja shvatila njihove razloge, ako postoje dva studenta u porodici, jedan od njih samo plaća ovjeru semestra, plaća dom, menzu. Samo jednom od njih trebaju nove knjige, treba odjeća, obuća. Drugi to ne treba. Ja to tako nisam vidjela, ali izgleda da sam previdjela sopstvenu realnost, ali tako je. Ja se duboko izvinjavam! Da se podsjetimo: poznajem ja te situacije kada ne daju dvoma iz porodice, al’ to ono biješe kada je postojao neki red, pa od 89 predatih prijava za konkurs, dobije 50, a ne dobije svih 89 studenata. Pa tada bih oduzela nekome mjesto, a ovako, kad dođe novi zakonik po kojem će svi koji predaju prijave, pritom podvlačim: sve tražene dokumente, dobiti opštinsku stipendiju svi mi prođosmo! Kome ja oduzeh stipendiju, prisjećam se onog „OŠTEĆENI“, nije mi jasno?! Samo mi je um neukroćeno proradio kad oni rekoše da brat i ja dobijamo jednu stipendiju, pa da dijelimo, pola njemu pola meni. Po 250 KM, biće nam dovoljno. Dok druge Opštine daju svojim studentima po 100 KM i više za JEDAN MJESEC, mi dobismo po 250 KM za CIJELU GODINU 2013/2014. Al’ to je zato što naša Opština ima JAKO, JAKO mnogo uspješnih studenata pa im je preteško obuhvatiti svačiji akademski poduhvat. A tek da ne pominjem činjenicu da sam skinuta sa spiska van očiju javnosti! Ostavili su me da neobavještena o nemilom događaju čekam svoju uplatu, a da ne spominjem da su mi time uskratili moje građansko, zakonsko pravo da se žalim, ili još gore: da znam istinu.

Ovdje ću da vam kopiram jedan veoma zanimljiv trenutak mog života, najveća sramota koju mi prenesoše u utrobu, onaj debeli sram koji ja osjetih u njihovo „cijenjeno“ ime. Preporučujem da ga pažljivo pročitate. Pravo se iznenadih kada shvatih da TI kojima se, sad već iz kurtoazije, obraćam sa „Poštovani“ , TI isti koji dođoše na tako visoku poziciju u Opštini, napisaše najfrekventniji glagol NE MOGU – zajedno, evo baš ovako: NEMOGU. Smiješno mi je što svega ludog i bezobzirnog kod njih ne izostaje, ali zato vazda pismenosti manjka.

Ne predstavih se spoznajući da je moje ime ovdje najmanje bitno, valjda mi na umu biješe da do vas dopre neka suština, želja da vam otvorim zaklopljene oči (i moje su bile pa se poistovjećujem) i da sagledate iz pravog ugla bića, predmete i pojave oko vas, a ovaj podatak, ako vam je zbilja toliko bitan možete pročitati u kopiji mejla. I da, zaboravih da naglasim da neskromno i pred licem javnosti priznajem da sam tu petparačku, a meni opet BITNU stipendiju i te kako ZASLUŽILA, kao i moj brat, koji hvala Bogu ne ostade uskraćen za istu. Opet ponavaljam, da ne bi došlo do neke zabune. Moje mjesto na listi nije uskratilo nikog za tu istu stipendiju, niko nije bio oštećen.

Jelena Dangić, student druge godine Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, prosjek ocjena iz prve godine 9.63 sa čistom godinom. Đak generacije i u srednjoj i osnovnoj školi. I moj brat, Đorđe Dangić trenutno na master studijama fizike na Prirodno matematičkom fakultetu Novi Sad, diplomirao u roku sa prosjekom 9.33, takođe đak generacije u srednjoj školi.

I što je najzanimljivije od svega njima moja uskraćena stipendija uopšte nije bitna, nisu se udostojili da na moju drugu poruku, gdje jasno navodim da želim znati razlog zašto nisu objavili promjenjeni spisak na kom ja nisam, odgovore i makar na lažan način pomognu da pređem preko ovog. Zbog tog istog nezainteresovanja i priče da će sljedeće godine biti bolje objavljujem ovaj kratki doživljaj, makar kao podsjetnik da je neko rekao da će sljedeće godine biti bolje, da će se više zainteresovati za dodjeluju stipendija. Naučili su pojedince da sjedeći skrštenih ruku i ne težeći za znjanjem budu nagrađivani, da li stipendijom ili sutra poslom. Pričamo da živimo u lošoj državi, smeta nam sve što nas okružuje, mrzimo se međusobno, al’ kakvi smo mi, takva nam je i država i okruženje.

Prepiska elektronskom poštom između Jelene i službenika Opštine Srebrenica.

From: Jelena Dangic [……[email protected]
Sent: 25. prosinac 2014 11:39
To:[email protected]
Subject:

Poštovani,
Želim da znam zašto sam skinuta sa spiska za dobijanje stipendije za 2013./14. godinu i tako da mi za pravo nije dato ni da se žalim, jer spisak na kome mene NEMA nije ni pikazan javnosti.
Razlog je da stipendiju ne mogu dobiti dva studenta iz jedne porodice. Poštovani, ako postoje dva studenta u porodici znači da postoje dupli trošak  i ne vidim razlog zašto neko ko je izuzetan student ne može dobiti stipendiju. Brat i ja treba da dijelimo tih 500km na dva dijela, po 250km ? Kakva je to poštovanje studentskog rada i zalaganja? 
Ja sam student druge godine Medicinskog fakulteta Novi Sad, prosjek iz prve godine 9.63, bila sam Đak generacije i u osnovnoj i u srednjoj školi, zar ja ne zaslužujem tu stipendiju, ako istu stipendiju dobija student koji nije mogao iz prvog puta da završi četvrtu godinu gimnazije, već je PONAVLJAO GODINU, ponavljao, samo da naglasim opet da sam ja u toj istoj školi i u toj istoj generaciji bila Vukovac i Đak generacije. Šta mislite, kako će taj student da uspije na fakultetu, tj. kako je uopšte mogao i da upiše fakultet, da vam olakšam i odmah Vam kažem : Upisao je Pravni fakultet u Srebrenici. Pa zar je moralo doći do toga da ja ovdje prozivam ljude, al’ došlo je i ako treba nastaviće se.
Moj brat je trenutno na master studijama  fizike na Priprodno matematičkom fakultetu Novi Sad, ove godine diplomirao sa prosjekom 9.33. Zar on ne zaslužuje da dobije 500km, a ne da sa sestrom dijeli pare?  To nisu neke pare, možda vama izgleda i smiješno i nejasno čemu ovoliko pisanje al’ moji roditelji nisu u nekoj situaciji da mi mogu pružiti te pare. Tata je u penziji, a mama radi u Petroprojektu i noseći daske pokušava da školuje dva studenta koji na sve načine pokušaju da učine svoje roditelje ponosnim.
Srebrenica je mali grad, poznajem većinu studenata koji su dobili stipendiju i  upoznata sam sa njihovim uspjehom na fakultetu. Vjerujte da Vi niste nimalo pošteno i korektno sastavili taj spisak.  Đorđe i ja, iako smo brat i sestra zaslužujemo sa punim pravom tu stipendiju, tih 500km jer naši roditelji imaju dva studenta u porodicu, dva troška u toku mjeseca. Zašto ne nagrađujete trud i uspjeh, već gledate sve druge kriterijume osim onog najvažnijeg? 
Sa ovom žalobom prilažem i link na kome se nalazi jedini spisak na stranici opštine, na kom spisku sam i ja, pod rednim brojem 66. 
http://www.srebrenica.gov.ba/index.php/component/k2/item/318-odluka-o-izboru-studenata-kojima-%C4%87e-biti-dodjeljena-studentska-stipendija

S poštovanjem.

From: …[email protected]
To: …[email protected]
CC: …[email protected]
Subject: RE: 
Date: Thu, 25 Dec 2014 13:17:11 +0100

Uvaženi,

U skladu sa Vašim dopisom obavještavamo Vas da Pravilnik o uslovima, načinu, postupcima i kriterijima dodjele studentskih stipendija u akademskoj 2013/2014 godini broj 01-014-49-1/14 od 18.03.2014.godine je definisano da student iz porodice gdje ima dva ili više studentata a koji su aplicirali za Javni poziv za dodjelu studensktih stupendija nemogu dobiti stipendije, odnosno samo jedan student iz porodice može dobiti istu.

Evidentno je da ste bili na spisku za dobijanje stipendije ali nakon uloženih žalbi od strane aplikanata na navedenu odluku – spisak bili smo prinuđeni da poštujemo Pravilnik i odobrimo studensku stipendiju samo jednom studentu iz Vaše porodice.

Takođe smo svjesni činjenice da su dodjeljene stipendije izuzetni male ali mi nismo mogli uticati na to da iste budu uvećane, ali ćemo nastojati da studentske stipendije koje se budu dodjeljivane u tekućoj akademskoj godini budu veće odnosno uticat ćemo da se promjeni pravilnik za dodjelu stipendija, u smislu da zaštitimo student sa visokim prosjekom ocjena.

Očekujemo da će Odjeljenje za drustvene djelatnosti i javne servise u 2015.godini sprovesti Javnu raspravu o kriterijima, uslovima i načinu dodjele studentske stipendije i tada ćete svakako imati mogućnost da i sami iznesete mišljenje vezano za dodjelu istih.

S postovanjem

…………………

…………………

12/25/2014

A je li u istom vašem  Pravilnik o uslovima, načinu, postupcima i kriterijima dodjele studentskih stipendija u akademskoj 2013/2014 godini broj 01-014-49-1/14 od 18.03.2014.godine piše da svako ko preda papire za konkurs će istu i dobiti? Moje drugo pitanje, kako ste mogli da promjenite spisak, a da ne obavjestite o tome javnost, je li to možda piše u Vašem pravilniku? Kako ste mi oduzeli pravo da se i ja žalim, da imam svoje pravo. 
 Prvi izbačeni spisak je bio razuman, nagradili ste studente koji to zaista i zaslužuju, a ne drugi na kome su svi bili, znači nije uopšte bilo nekih kriterijuma. Ja se  nisam bunila što nisam bila na prvom spisku, znam da nisam imala dovoljno bodova i gotovo. Jeste da ste i među te najbolje ubacivali ljude koji to nisu, al’ makar sam znala da nije jedino na meni izvršena prevara. Al’ naravno pokvarenosti ljudskog uma nikada kraja, smeta im što dva uspješna studenta dobijaju stipendiju, a ne smeta im što studenti bez ikakvih uspjeha dobijaju istu. Što studenti koji su upisali fakultete koji se uopšte i ne mogu nazvati fakultetima dobijaju istu. Što studenti sa prosjekom 7.00 dobijaju istu. Daj dozovite se pameti, nazovite ovo makar ” Humanitarna pomoć ” pa da znam da i ne konkurišem i trošim svoje vrijeme na sve ovo. Ako je stipendija, nek’ se zna da se prvo cijeni upjeh studenta, uspjeh na fakultetima koji vrijede nečemu. Mislite da ćete ovakvim ispadima zadržati nekog mladog uspješnog čovjeka u zajednici, ja Vam mogu reći da nećete. 
Od Vaše priče da će biti bolje u sledećoj akademskoj godini nema ništa, to govorite svake godine, tako da se boljem iskreno i ne nadam. Samo me interesuje kako za neki posao za koji ste se školovali nemate nimalo interesovanja. Kako Vas ne boli ovo što se radi u našoj zajednici, kako se ne izboravite za pravu stranu. To je sramota, sramota koliko sam trenutno razočarana u cijeli sistem. 
Ne iskazujem Vam na početku ” Poštovanje ” jer to Vi niste ni zaslužili, nijednim Vašim postupkom Vi niste zaslužili moje  poštovanje. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala eSrebrenica.ba

You must be logged in to post a comment Login