Ameriku zamijenio Bosnom, svojim selom Sućeska

Čovjek koji je za deset godina u Americi pokrenuo profitabilno preduzeće odlučio je da se vrati u svoju zemlju i tu nastavi život. Njegovo ime je Salko Tursunović, ima 50 godina i kroz život je prošao svašta: od rata, ranjavanja, borbe za život, do povratka na svoje ognjište.

Salko sa svojom suprugom nakon rata, 1995. godine, odlazi u Vozuću, nekon čega odlazi za Zagreb i zatim u Ameriku, grad De Mojn (Des Moines), država Ajova (Iowa) u potrazi za boljim životom.

Salko i Amerika

Ekonomska kriza ostavila je mnogo posljedica i u Americi, prisjeća se Salko, koji kaže da je u vremenu kada je on otišao čovjek mogao da zaradi i 45 dolara po satu, danas je to daleko manje.

Radio je Salko više poslova, bio je dostavljač pica i novina, radio je u fabrici za proizvodnju guma i firmi za razvrstavanje pisama, sve do vozača kamiona, kako je i napravio svoj samostalni posao.

“Amerika je proračunata zemlja. Tačno su izračunali koliko zaradiš, potrošiš i koliko njima vratiš kroz poreze. Ako hoćeš imati više, moraš raditi, to nas i ubija”, priča Salko.

Iako je invalid, dosta teško je dolazio do posla jer nije u mogućnosti da stoji tokom osam sati rada.

On je odlučio da će ipak raditi i vratiti se kući u Bosnu sa nekom ušteđevinom, jer ako će i tamo preživljavati bolje da se odmah vrati u svoj zavičaj.

Uporedo je radio više poslova, samo na isporuci pica ostao je punih šest godina, kaže, tu je učio jezik i upoznavao grad.

“Mnogo naših ljudi tamo ne govori engleski jezik, ali je sreća da nas svugdje ima i da hoće da pomognu”.

Odlučio je da želi polagati vozački za kamion i 2004. dobio je vozačku dozvolu i kupio svoj kamion.

Na početku je bilo teško snaći se, ali opet se, zahvaljući prijatelju iz Vlasenice, brzo uklopio, nakon čega je Salko pomogao njemu i zaposlio ga kod sebe.

“Prve dvije godine radio sam za druge. Kada sam se proračunao, mislio sam da je bolje da otvorim svoju firmu. Dobro sam se snašao, nakon toga sedam-osam ljudi počelo je da radi za mene. Ta firma i danas postoji i vodi je moj jaran”, prisjeća se Salko.

Ubrzo, kupio je još jedan kamion. Njegova firma imala je godišnji promet oko 1,5 milion dolara.

“Od toga meni je ostajalo deset odsto, da ne radim ništa samo da sjedim kući za računarom i telefonom. Kada sam to sve postigao tamo, ja sam odlučio da se vratim”, priča Salko i kaže da je firmu ostavio prijatelju iz Vlasenice, svu imovinu prodao i vratio se.

Bilo je raznih situacija u kojima se našao. Mnogo se radilo, dnevno je prelazio po 2.000 kilometara, vozeći po 18 sati. Ipak, ne žali što je se vratio.

“Mnogo se radilo zarad te proklete pare”, kaže Salko i dodaje da čovjek treba biti zadovojan sa onim što ima jer ima nešto božije i ljudsko što novac ne može kupiti.

Povratak u Bosnu i Hercegovinu

Salko je imao cilj, a to je da zaradi nešto novca i da se vrati u svoje selo. Godinama je slao novac kako bi se imanje očistilo od korova i ruševina i kako bi baš tu nastavio svoj život, i 2006. godine, kada je prvi put došao u Srebrenicu, odlučio je da se za dvije godine vraća.

Sućeska je njegov život, sreća i zadovoljština.

“Da sam negdje u Americi našao ovu Sućesku, sigurno bih ja ostao tamo. Ovo je jedino mjesto na svijetu. Meni je Amerika valjala, zbog toga je poštujem. Pomogla mi je kada je bilo najteže, ali ne bih se nikada vratio.”

Ono zbog čega je odlučio da se vrati ne može da se opište, kaže da jednostavno želiš nazad, za to nema riječi.

“Moji roditelji bili su još živi, otac nas je posjećivao u Americi. Prije nego što je zaživio povratak u Srebrenicu, narod se nije počeo vraćati. Svi moji su vani, brat, bratić i svi smo obećali da ćemo se vratiti. Ja kada sam obećao, ja neću slagati”, priča Salko.

Među prvima koji su se vratili u Srebrenicu bio je Salkov otac koji je mislio da će svi njegovi sinovi da se vrate, počeo je čistiti zemlju, obnavljati kuću.

Na selu može da se živi

Povratkom u Sućesku, Salko i njegova žena počeli su da se bave proizvodnjom mlijeka i zbog prevelikih obaveza, velikih troškova, prešli su na tov junadi.

“Svakog drugog dana morao sam da vozim mlijeko u Srebrenicu ili Žuticu jer cisterna nije dolazila u selo. Zbog toga smo prešli na tov junadi i sada imamo 20 junadi, što je sasvim dovoljno za mene i suprugu”, kaže Salko. On kaže da je teško pronaći radnu snagu jer slabo ko hoće da radi.

Zahvalan je ljudima koji pomažu poljoprivredu u Sućeskoj, posebno UNDP-u i Federalnom ministarstvu raseljenih lica i izbjeglica koji su i njemu konkretno pomogli.

salko tursunović iz sućeske 01

Život na selu razlikuje se od života u gradu, posebno od života u Americi gdje je živio 10 godina. Sućeska, osim druženja sa ljudima, nema šta drugo ponuditi. U selu je bio prostor u kojem su se okupljali, igrali karte i domine, ali on je zatvoren.

“Da bi dobro živio, moraš i da radiš. Ne znam drugačije ni živjeti nego kako živim. Jeste da se radi, ali imam sve i ne žalim se”.

Vakcina protiv donacija

Prilikom posjeta tima za monitoring iz Japanske agencije za međunarodnu saradnju (JICA), razgovarali su sa Salkom, kao sa predsjednikom Mjesne zajednice Sućeska, o tome kako bi se moglo pomoći ljudima u Bosni i Hercegovini.

“Rekao sam im da nama treba ‘vakcina protiv donacija’ jer samo kukamo da nismo dobili ništa, a nema ga da nije dobio ništa. Trebaju nam te vakcine da shvatimo da moramo živjeti od svog rada. Ovo nema nigdje da se ovako može živjeti kao u Bosni. Svi mi imamo neka primanja, ne znam kako država sve to plaća”, priča Salko.

sućeska Salko Tursunović

Donacije mogu podstaći ljude da rade, ali od toga se ne živi.

Salko se vratio na svoje i kaže da će tu i ostati.

Piše: Mladen Kojić

You must be logged in to post a comment Login