Trostruki šampion Srbije u kik-boksu sada je u Bratuncu

Da li ste znali da je Bratunac bogatiji za trostrukog republičkog šampiona u kik-boksu?

Željko Todorović u Bratuncu živi skoro deset mjeseci, a za to vrijeme je uspio da otvori sekciju boksa i kik-boksa i okupi više od 60 vježbača za ovo kratko vrijeme. Nada se da će do jeseni uprava uspjeti da registruje klub, kada će moći svoje učenike da povede na takmičenje.

“Ja sam sa borilačkim sportovima počeo negdje oko svoje 12. godine, to je bila 1985/86. godina, prvo sam se bavio karateom, prije toga sam probao rukomet i košarku, međutim, ti kolektivni sportovi nisu bili za mene. Karate sam u Valjevu vježbao desetak godina i stigao sam do braon pojasa, takmičio sam se, međutim, najviše sam bio treći u Srbiji, a s obzirom na moje zalaganje, to je meni bilo malo“, rekao je za naš portal Željko.

A onda je počeo, prvo sa kik-boksom, gdje je ušao u takmičenje u C-klasu, klasu za početnike, i odmah  postao prvak države.

“Meni se to svidi, sve ono za šta sam bio sankcionisan u karateu, pravila gdje smiješ udariti i slično, ovdje se vrednuje. Počnem ozbiljno da vježbam, odradim još jedno takmičenje u C-klasi, ali sada u ful-kontaktu, opet postanem šampion države“, priča Željko, i dodaje da su ga poslije toga pozvali odmah u A-klasu, gdje je ponovo postao državni broj jedan u ful-kontaktu.

“Imao sam uspjeha, može se tako reći, jer sam od maja do novembra te 1995. godine postao trostruki prvak države u kik-boksu. Onda sam, pošto me je ionako trenirao bokserski trener, izašao na boks i taj prvi meč mi je bio jedan od najtežih koji sam boksovao. To je bio mart 1996. godine“, prisjeća se svih detalja naš sagovornik.

Željko u "Partizanu", 1995. godine

Željko u “Partizanu”, 1995. godine

Tada su ga zapazili iz beogradskog “Partizana“ i prelazi u taj klub, počinje da boksuje za njih i ulazi u reprezentaciju, tada Savezne republike Jugoslavije, tada je imao 23 godine, a uskoro ulazi i u olimpijski ciklus za 2000. godinu.

“Imao sam već sportsku podlogu, zato sam tako i napredovao, ta olimpijada mi je bila neki plan, međutim, zemlja je tada bila pod sankcijama, a i savez je tada dosta loše funkcionisao, samim tim i klubovi, ja se razočaram, prije svega u savez, i vratim se u Valjevo u svoj matični klub ‘Metalac’, odakle sam i došao. Poslije su se još neke stvari izdešavale, pa niko nije ni otišao na olimpijadu“, priča nam Željko.

Poslije svega toga, zapazili su ga iz “Zvezde“ i boksovao je dvije godine za njih, da bi ga prekinulo bombardovanje 1999. godine, potom je sanirao jednu povredu i pauzirao, da bi 2001. godine, dok je ponovo boksovao za “Metalac“ bio zapažen od strane kluba iz Novog Sada, pa je i za njih boksovao. Potom opet ulazi u reprezentaciju, sada već Srbije i Crne Gore.

U "Zvezdi" je igrao u dva navrata

U “Zvezdi” je igrao u dva navrata

“Kao trener počinjem da radim 2004. godine, kad sam sa drugom otvorio klub prvo u Skelanima, a onda u Bajinoj Bašti, i tu su se već pojavili neki talenti. 2006. sam ponovo boksovao u ‘Zvezdi’, tad sam već imao 33 godine, pred kraj karijere, nadao sam se da će liga da zaživi, to je bila moja oproštajna boks-godina. Boksovao sam ja i kasnije, ali ovo je bilo boksovanje za takmičenje“, kazao je Željko.

Taj klub u Bajinoj Bašti i danas radi, kao i klub borilačkih vještina koji je Željko, opet sa jednim drugom, formirao na Ubu.

Vraćao se nekoliko puta u Bajinu Baštu, jer mu se, kako kaže, mnogo dopao grad, mala sredina, ali dovoljna za sve. Tada se desilo da je, trenirajući djecu u Bajinoj Bašti, trenirao i Anđelu Gligić, zbog koje je i došao u Bratunac.

“Ja sam porijeklom odavde, meni su roditelji ovdje živjeli, odavde su. A Anđela je počela da trenira kod mene, ona je talentovana za evropski i svjetski rezultat, ovdje je došla zbog srednje škole. I pošto ja nisam tog potencijalnog šampiona uspio da dovedem kod mene, ja sam došao ovdje. Došao sam prije svega zbog nje, ali su se ubrzo pojavila i druga talentovana djeca i svakodnevno se pojavljuju, tako da se moj dolazak ovdje učinio veoma opravdanim“, govori Todorović, i napominje da je bitno imati ovakav klub u gradu, da djeca imaju mogućnost da biraju, da ne budu uskraćeni ni za jedan sport, jer neće svi biti za takmičenje, ima djece koju je on slao i šalje na neke druge sportove, uvidjevši da nisu za boks ili kik-boks.

Na jednom od mečeva

Na jednom od mečeva

“Potreban je klub koji će da ispuni prazninu ovdje i koji će djecu da navede u sport, jer ja tražim od svoje djece da čitaju, da gledaju filmove, da slušaju muziku, trebaju da se obrazuju, jer sportista nije samo ući u ring i boksovati, sportista treba da bude primjer svakom djetetu“, napominje Željko.

Djece šampiona koje je on trenirao ili bar počeo da trenira ima dosta, a kod njega u deset godina boksovanja i na oko 80 mečeva bilo je neriješenih završnica, ali je svega 7 poraza doživio.

“Imao sam to nešto, ali tako se htjelo, sve te istorijske prilike u kojima je bila naša zemlja, sve je doprinijelo da se sve desi baš ovako kako jeste. Mladima bih poručio da se bave sportom, bilo kojim, neka probaju više sportova“, kazao je Željko, i dodao da i ako se neko odluči za nauku, treba rekreativno da se bavi sportom.

boks klub u bratuncu

Dio sadašnje Željkove ekipe vježbača

“Džaba da neko bude naučnik ako ga tijelo ne sluša. Pametan čovjek nađe vremena za sebe. A boks je olimpijska vještina u kojoj mlad čovjek može da se dokaže, da se izrazi kroz sport“, kazao je na kraju Željko Todorović.

Piše: Dragana Vučetić

You must be logged in to post a comment Login