Stjepanović: “KK “Feros” i KK “Borču” nosim u srcu”

Većina vas ga poznaje, da li ste iz ona generacija koja je odrastala u Srebrenici prije ili današnja generacije, ako volite košarku, trenirali ste, onda znate ko je Dragoslav Stjepanović.

“Najveći uspjeh je da od toliko trenera postanem trener Reprezentacije Srbije za 1992. godište. Medalja na Igrama mladih 2007. godine je moj vrhunac karijere sa mlađim kategorijama”, rekao je Dragoslav.

Dragoslav Stjepanović je ljubav prema košarci stekao u srebreničkom košarkaškom klubu “Feros” da bi kasnije otišao u KK “Mladost” u Zemunu, nakon čega u KK “Borču” gdje je bio najbolji strelac tadašnje lige ali 1996. morao je da ostavi košarku. Međutim, brzo se vratio i odlučio da svoj košarkaški san želi i da živi, postao je trener.

“Čestitao bih kadetskoj i juniorskoj reprezentacije BiH u košarci na odličnim rezultatima na Olimpijadi mladih (EYOF) u Tbilisiju i Evropskom prvenstvu u Grčkoj, što pokazuje da se radi i ostvaruju vrhunski rezultati”, rekao je Dragoslav u razgovoru za naš portal ali i o drugim stvarima, o KK “Feros”, sebi i mnogo čemu…

Svima je poznato da radiš kao košarkaški trener i da si počeo kao igrač u KK “Feros” Srebrenica. Možeš li nam reći kako je tekla tvoja karijera?

Počeo sam kao trener u kašarkaškom klubu “Borča” u Borči, kod Beograda kada sam završio igračku karijera. Na početku vodio sam kadetsku selekciju, poslije toga sam vodio generaciju ’90., ’91. godište i u međuvremenu sam završio Višu trenersku školu Košarkaškog saveza Srbije, FIBA-na škola za trenere gdje sam dobio “crvenu” licencu i mogu da radim u svim ligama u svijetu. Nakon “Borče” prešao sam u “Mondo basket” u Zemunu, koji je bio novoosnovan gdje sam vodio dvije selekcije, jedna je igrala prvu kvalitetnu ligu za kadete, Kup Srbije i poslije toga sam dobio poziv da budem trener Reprezentacije Srbije 1992. godište. Trenutno sam bez kluba, a nedavno sam se vratio sa desetodnevnog košarkaškog kampa iz Rusije gdje sam boravio na poziv košarkaškog kluba “Arsenal” Tula, radio sam sa selekcijom igrača od 2000. godišta. Izdvojio bih neke igrače sa  kojima sam radio do sada a koji danas igraju, kao što je: Nikola Marković, Bane Đekić, Nemanja Bešović, i još nekih igrača koji nisu napravili veliku karijeri ali su igrali Prvu ligu, u Zvezdi i Partizanu, igrali Euro ligu. Ima još dosta košarkaša koji igraju u stranim ligama u Švajcarkoj i Austriji…

Želja mi je da se ostvarim kao seniorski trener, bilo je ponuda, ne mogu da se žalim ali to nije bilo dovoljno mojim ambicijama, želim voditi kvalitetan klub i očekujem poziv nekog seniorskog klupa koji nastupa u prvoj ligi.

Pored trenerskog posla, vodio si i Košarkaški kamp na Zlatiboru?

Želio bih istaći da sam deset godina bio koordinator Košarkaškog kampa Maxima na Zlatiboru, to je jedna od mojih ljepših košarkaših iskustava. Na taj kamp dolazili su mnogi popularni košarkaši a vlasnik kampa je Miroslav Pecarski, bivši igrač Partizana, Panatinaikosa i reprezentativac Jugoslavije. Kamp i dalje postoji i važi za jedan od najboljih kampova, ne samo u regiji već i u Evropi gdje je prošlo mnogo igrača koju su danas velika imena u svijeti košarke.

Na početku, prije 15 godina ali i sada kada se formirao KK “Guber” došao si da pomogneš i daš podršku pokretanja škole košarke?

KK “Feros” je klub koji je meni omogućio da se bavim sportom koji je zdrav, koji je čist i u kojem sam stekao najveće prijatelje u život što smatram najboljom stranom. Mislim da imam obavezu prema ovoj djeci, prema ovom gradu da pomognem koliko mogu, ne bih to isticao jer je to ono što ja želim da uradim. Uvijek kada budem u prilici da pomognem, treniram klince, radim sa njima, pomognem oko treninga, oko nabavke opreme i rekvizitia, uvijek ću to da uradim jer imam moralnu obavezu prema košarci u ovom gradu, prema KK “Feros” u kojem sam počeo.

U ovoj godini najvaljena je Monografija KK “Feros” 1975-2015. godine, šta misliš o tome?

To je odlična ideja jer je “Feros” bio jedan od najvećih kolektiva u Srebrenici. FK “Guber” je bio iznad svih ali košarkaški klub je bio, ono što mi kažemo “raja iz kraja”. Bili smo svi prijatelji, vezani i jedni druge smo vukli u sport i imali smo velikih igrača. Meni je zadovoljstvo da budem u klubu, treniram i da gledam igrače koji su meni bili idoli. Kroz svoju igračku i trenersku karijeru nisama sretao toliko kvalitetnih igrača koliko ih je bilo u “Ferosu”.

Tu inicijativu pisanja monografije treba pomoći i podržati ali i pomoći tim ljudima sa podacima jer je to veliki posao. Treba pronaći ljude, razgovarati sa njima, prikupiti podatke, 40 godina je dug period. Nije potrebno žuriti sa izdavanjem, potrebno je sjetiti se svih koji su na bilo koji način prošli kroz košarkaški klub “Feros”, spomenuti ih, posebno ljude koji su bili tu od formiranja, organizovanja, treneri, svi zaslužni pojedinci.

Kako komentariše revijalnu utakmicu KK “Feros” protiv komšija iz KK “Vihor” Bratunac?

Naše uzajamno prijateljstvo traje sve ove godine. Ja volim da kažem da od Bratunca ne volim da izgubim ni u klikerima. Dole imam dosta prijatelja koji su igrali protiv mene i poštujem ih prvo kao ljude, drugo kao igrače ali volim da ih pobijedim jer svi porazi se brišu kada se pobjedi Bratunac. Tako je bilo kroz čitavu karijeru u svim kategorijama, svaka pobjeda protiv Bratunca je donosila melem na ranu ali i dalje poštujem taj klib i igrače.

Igrali smo prije osam ili devet godina slićnu utakmicu ali ova je bila mnogo prisnija i osjećajnija, ljepša. Nadam se da ideja manifestacije “Kao nekad prije” će i dalje da traje i neophodno je da pomognemo svi, definitvno moramo uraditi nešto da se sjaj ovog grada povrati, svi mi zajedno.

Po tvom mišljenju, treba li KK “Guber” da pokrene nove slekcije?

Ljudi uključeni u klub moraju da vide šta je najbolje za djecu i grad. Neophodno je da zaživi prvo ovo, da našu djecu animiramo i da se oni bave košarkom, onda je mnogo lakše, shodno potrebama i mogućnostima formiraće se nove selekcije. Za sport trebaju dobri uslovi, hala, novca, spnzora jer danas nije lako naći novac za mnogo važnije stvari u životu ali svakako zbog njih, djece treba da postoji klub. Ono što ja mogu pomoći, stojim na raspolaganju.

Kako doživljavaš Srebrenicu prije a kako danas?

To je teško pitanje. Vidim grad gdje sam odrastao, živio sretno od 1974. godine kada smo se doselili i volim Srebrenicu prije 25, 40 godina volim je i danas. Ovdje su moji roditelji, prijatelji koji žive, koji se vraćaju, ja volim ovaj grada kada u njemu nema svjetla na ulici, mada bilo bi ljepše da bude kao nekad. Pristalica sam da ljudima koji žive ovdje treba dati podršku, našu pomoć jer moraju biti hrabri i trebaju da se bore da se vrati nekadašnji sjaj u ovo čaršiju. Srebrenicu kako sma volio 1974. tako je volim i 2015.

U sklopu sedme manifestacije “Kao nekad prije” Dragoslav i nekadašnji košarkaši “Ferosa” i “Vihora” odigrali su utakmicu i sjetili se mladosti, sporta i druženja.