Srebrenički novinari: Sakib, Sadik, Miro i Marinko

Kao što kaže Sakib Smajlović, Srebrenica je u medijima oduvijek bila bogato zastupljena, prije svega zbog značajnog doprinosa novinara koji su pisali iz Srebrenice, ali i zbog velikog broja događaja kojih ovdje nije nedostajalo.

Tekstovi i emisije ove „četvorice velikih“ sigurno su doprle do svih zemalja svijeta, bez obzira da li to bile emisije Sadika Salimovića ili Marinka Sekulića, ili tekstovi za značajne medije koje su napisali Sakib Smajlović i Miro Pejić.

Ova četvorica novinara iza sebe imaju skoro 200 godina rada u novinarstvu, na desetinak hiljada objavljenih tekstova i članaka, jednu pozamašnu sumu publikacija i reportaža i zasigurno se mogu svrstati među najznačajnije zapisivače srebreničke istorije.

Sakib Smajlović

sakib smajlović

Sakib Smajlović rođen je 15. juna 1948. godine u Srebrenici, a novinarstvom se počeo baviti u srednjoj školi u Zvorniku. Radio je kao dopisnik za glasilo Zadrugar i kao dopisnik Radio Sarajeva iz Srebrenice, tuzlanski list Front slobode i Dnevni avaz, ali je najveći dio svoje novinarske karijere proveo u sarajevskom Oslobođenju.

„U novinarstvo me je uveo moj rahmetli brat Kjašif koji je u to vrijeme uređivao glasilo opštine Zvornik, Glas Drine, koje je izlazilo jednom mjesečno kao dodatak uz Oslobođenje. Jedne večeri ‘doletio’ je u moju sobu i tražio od mene da mu napišem nešto za dio na zadnjoj strani, koji mu je nedostajao, nešto o školi, jer su novine već sljedeći dan morale u štampariju“, rekao je Smajlović.

Nakon 15 dana, na njegovu adresu stigao je pozamašan honorar, koji je prvo prebrojao, a zatim u nevjerici sklonio na sigurno. Ispostavilo se da značajan dio tog honorara stvarno pripada njemu, što je bio poveći džeparac za učenika srednje škole.

Nakon završene srednje ekonomske u Zvorniku, Sakib se vraća u Srebrenicu. Kaže da ga je njegov brat uspio nagovoriti da nastavi sa novinarstvom i da, nakon godinu dana u kojoj je pisao za list Zadrugar, 1970. počinje raditi honorarno kao dopisnik Oslobođenja.

„Moj prvi tekst u Oslobođenju bio je ‘Silikoza više nije bauk’. Odnosio se na rudnik u Sasama i na uvođenje mokrog bušenja. Do tada je postojalo samo suho od kojeg se stvaralo mnogo prašine koju su rudari udisali i koja je izazivala poznatu rudarsku bolest silikozu“, rekao je Smajlović.

Kaže da je ostao iznenađen kada je njegov prvi tekst koji je poslao za Oslobođenje izašao na naslovnoj strani.

Prisjeća se i nelagodnih situacija u svom novinarskom radu, neugodnosti koje je imao od strane socijalističkog komiteta u Srebrenici, kao i kasnija četiri sudska procesa zbog njegovih tekstova.

Po izbijanju rata, Sakib odlazi u Tuzlu gdje se priključio dopisništvu Oslobođenja. Tada je sa honorarnog rada stupio u stalni radni odnos koji je trajao do 2009. godine, kada je ovaj kolektiv pokrenuo akciju zatvaranja svojih dopisništava.

„Nakon što su zatvorili dopisništvo u Srebrenici u kojem sam radio, godinu dana sam proveo na birou. Skupštna opštine Srebrenica donijela je 2010. godine odluku o pokretanju JP RTV Srebrenica, a mene su izabrali za v.d. direktora ovog kolektiva. Tu sam ostao sve do svog penzionisanja u 2013. godini“, dodao je Smajlović, kojeg je nedugo poslije odlaska u penziju angažovao list Dnevni Avaz kao svog dopisnika iz Srebrenice. Za ovaj list piše i danas.

Sadik Salimović

sadik salimović

Njegov kolega Sadik Salimović svoju ljubav prema novinarstvu pokazao je još u osnovnoj školi.

Sadik Salimović rođen je u Srebrenici, 4. januara 1955. godine. Njegov prvi tekst objavljen je u zagrebačkom dječijem listu Plavi vjesnik.

Prisjeća se svog prvog honorara kojeg je dobio kao dijete. Zbog velikog iznosa, taj honorar poštar je uručio Sadikovom ocu.

„Honorar je iznosio 475 dinara. Za taj novac ste mogli 24 puta otići u kino. Od prvog honorara sam samo pola fajde vidio. Dugo sam čekao taj novac, pa su me prozvali Hadžija na čekanju – imaš novac, ali ne možeš da ga koristiš“, prisjeća se Sadik.

Kao novinar, pisao je za sarajevske listove Naši dani, Zadrugar, Večernje novine i list Una. Pisao je i za beogradsku Ekspres politiku i Sport, zagrebačku Arenu i tuzlanski Front slobode. Bio je zaposlen u TV Tuzla i RTV Tuzlanskog kantona.

Pokazao nam je jednu svesku u kojoj je sakupljao svoje novinske članke koji su izlazili u štampu. Kaže da je imao šest tomova takvih, od kojih je samo jedna ostala sačuvana.

„Sveske sa svojim člancima ostavio sam u srebrenički Zavičajni muzej, još prije rata. Međutim, sve osim jedne su sagorile, jer je papir iz njih korišten da bi se motale cigarete“, rekao je Salimović.

Po povratku iz Tuzle u Srebrenicu počeo je raditi za Radio Slobodna Evropa, bio je urednik regionalnog lista Žurnal, dopisnik Tuzlanskog lista i više godina stalni dopisnik agencije Fena, a pisao je i za mjesečno glasilo Kultput.

Iza sebe ima objavljeno nekoliko hiljada tekstova različitih žanrova, a najviše od njih temom je vezano za Srebrenicu. Bavi se i publicističkim radom. Autor je djela “Knjiga o Srebrenici – spomenar jednog grada”, romana “Put smrti”, zajedno sa Mirom Pejićem, koautor je knjige “Srebrenica – povratak života”.

Bio je i veoma aktivan u radu dramske sekcije KUD-a “Vaso Jovanović”. Rukovodio je ovom sekcijom i režirao je šest pozorišnih predstava u periodu od 1982. do 1984. godine. Autor je i teksta drame “Srce”, zbog koje je imao dosta neprijatnosti od strane lokalnog političkog režima, ali kasnije je počeo osvajati i nagrade.

„Sa predstavom ‘Srce’ 1984. godine nastupili smo na Festivalu Amaterske drame BiH u Čapljini. Dva glumca iz ove predstave proglašena su najboljim, a inače se dodjeljivala samo jedna prva nagrada za glumu“, rekao je Salimović.

Nakon prvog izvođenja ove drame u Srebrenici, opštinske vlasti pozvale su ga u zgradu tadašnjih društveno-političkih organizacija, kritikovali su sadržaj drame, zaprijetili i upozorili da se taj komad više ne izvodi.

„Nakon pohvala i nagrada koju je dobila drama ‘Srce’, isti ti rukovodioci sa ponosom su isticali našu dramsku sekciju i hvalili se našim uspjesima i umjetničkim sadržajem naše sekcije“, dodao je Salimović.

Nažalost, originalni tekst ove drame također je završio kao papir za cigarete.

Sadik Salimović živi i radi u Srebrenici. Još uvijek piše novinske članke i radi video reportaže i novinske priloge, te tako bilježi uspomenu na Srebrenicu, iz koje bilježi život u članke od 1972. godine.

Sadik Salimović i Miro Pejić ostvarili su vrlo značajnu saradnju na polju novinarskog i izdavačkog rada, ali i prijateljstva.

Miro Pejić

miro pejić

Miro Pejić dopisnik je Srne iz Srebrenice. Rođen je 2. januara 1958. godine u selu Šabanci, opština Ilijaš. Kaže da se njegova ljubav prema pisanju rodila još u djetinjstvu, a ljubav prema novinarstvu došla je u gimnaziji.

„Slao sam svoje pjesme za emisije Radio Sarajeva, za list Ven, Zadrugar, sarađivao sam sa Radio Ilijašem i Ilijaškim novinama. Pratio sam i volio sport i htio sam da postanem sportski reporter, ali to, kao što vidite, nisam postao“, rekao je Pejić.

On je dodao da su se njegovi prvi novinski tekstovi odnosili na dešavanja u mjesnoj zajednici iz koje je dolazio.

Bio je stipendista UNIS Pretisa i po završetku fakulteta žurnalistike počinje raditi u ovom kolektivu, i to kao novinar na firminom vlastitom glasilu sve do 1988. godine. Kasnije odlazi i u politiku, tačnije na funkciju predsjednika Socijalističkog saveza radnog naroda opštine Ilijaš, da bi se nakon dvije godine provedene na ovoj funkciji ponovo vratio u Pretis.

Pretisovo firmino glasilo osvojilo je nagradu Saveza sindikata BiH 1987. godine kao najbolji fabrički list.

„Nakon rata, dolazim u Srebrenicu kao honorarni dopisnik Srne, prvo iz Srebrenice, a kasnije i Bratunca. Za Srnu sam radio honorarno, dok sam sa nekim drugim listovima sarađivao više humanitarno“, rekao je kroz šalu Miro.

U Srebrenici, zajedno sa Sadikom Salimovićem, pokreće i list Žurnal za opštine Srebrenica, Bratunac, Milići. List je pet godina izlazio iz štampe. Sa Sadikom je radio i na listu Kult put i kao koautor na knjizi “Srebrenica – povratak života”.

„Dugo sam prikupljao izvorne narodne pjesme. Priredio sam i izdao jednu knjigu sa pjesmama pod nazivom ‘Drino, vodo’. Sa kolegom Sadikom radio sam i na katalogu za likovnu koloniju, kao i na katalogu za petogodišnjicu Dana Srebrenice“, rekao je Pejić.

Kaže da se novinari u svojoj profesiji susreću sa mnogim neprijatnostima i stresovima, da su slabo zaštićeni u ovom društvu i da bi novinarska profesija trebala biti uvrštena u kategoriju struka sa beneficiranim radnim stažom.

Miro Pejić danas radi kao dopisnik Srne iz Srebrenice. Član je Udruženja novinara BiH.

Marinko Sekulić Kokeza

marinko sekulić

Zadnji ali ne i manje važan na našoj listi “četvorice velikih” jeste Marinko Sekulić Kokeza.

Rođen je 5. jula 1957. godine u Sarajevu. U Srebrenici živi od 1964. godine. Njegova ljubav prema novinarskoj profesiji počinje u danima osnovne škole, kao da su svi naši sagovornici iz „srebreničke četvorke“ u svom genetskom kodu dobili gen novinarstva. Ali ljubav se rano stiče, pa tako i ova.

Iako mu je građansko ime Marinko, sumnjamo da postoji osoba koja ga zove po njemu. U narodu se udomaćio njegov nadimak Kokeza, po kojem je danas prepoznatljiv u Srebrenici, a i dalje.

Kokezin profesionalni novinarski angažman počinje od 1985. godine, tada u Radio Srebrenici. Radio je i kao saradnik TV Sarajevo, pisao je za Srebreničke novine, da bi se početkom rata u BiH odselio u Makedoniju.

Iz Makedonije se vraća u Tuzlu, u kojoj će raditi kao glavni i odgovorni urednik na radio Kameleonu i radio Slobodi. Stalni je dopisnik Njemačkog državnog radija Deutsche Wele (DW) još od 1998. godine. Ovaj radio, do danas, objavio je više od 900 njegovih tonskih zapisa.

U poslijeratnim danima, iz Srebrenice izvještava kao dopisnik BH1 radija i Nezavisnih novina. U Srebrenici će pokrenuti, obnoviti, izlaženje lista Srebreničke novine. Ovaj list je izlazio nekoliko godina u nizu. Na talasima radija TK i radija Vogošća, kao i radija Primus iz Bajine Bašte, u periodu do 2005. do 2006. godine, vodi projekat informisanja sa polusatnim emisijama Hronika Srebrenice. Ove emisije bile su emitovane jednom sedmično.

Kaže da je u profesionalnoj karijeri imao i nekoliko teških situacija. Jedne prilike dobijao je nepristojne pozive od jedne osobe iz Tuzle. Sve se na kraju završilo sudskim epilogom.

Danas živi i radi u Srebrenici kao stalni zaposlenik JP JS RTV Srebrenica, gdje je producent programa. Autor je knjige i audio zapisa “Kako dopisnik iz Srebrenice javlja”. Otac je petoro djece, a neki od njih su krenuli njegovim stopama.

Novinarstvo u Srebrenici ima jako dugu tradiciju. Ponekad su novinski članci jedini i najbolji način da se sazna nešto iz nečije prošlosti, a posebno iz prošlosti ovog grada. Priča „srebreničke četvorke“ dovoljno je bogata da bi se njome mogli napisati tomovi i tomovi knjiga, tako da nam je izrazito žao što smo to bogatstvo skratili na nekoliko listova.

Nadamo se da će i ovaj tekst o srebreničkim “čuvarima istorije” podsjetiti na sav njihov doprinos novinarstvu i predstavljanju Srebrenice.

Piše: Bekir Halilović

You must be logged in to post a comment Login