Srebreničke nesanice

Kada sam se davne 1974. godine kao mlad i ambiciozni arhitekt/urbanist dobrovoljno a pod “pritiskom” srebreničke vrhunske vlasti vratio sam se iz Sarajeva iz Energoinvestovog projektnog biroa u nekada moćni, mnogoljudni i od davnina čuveni Jupiterov grad Argentariju, u drevni grad srebra i novca, popločanih ulica i velelepnih građevina, gradskih vjećnica, tržnica i bazilika, mramornih statua rimskih careva i prokuratora, vodovoda i kupatila, dućana i magacina, kuća i garnizona rimskih legija, u grad po čijem imenu se cijela Bosna nazivala Bosna Argentarija odnosno Bosna srebrna, u grad koji je zbog svog prirodnog bogatstva bio stoljećima meta raznih osvajača i pljačkaša počev od Ilira, Rimljana, Bosanaca, Srbijanaca, Austrijanaca, Mađara, Turaka, Dubrovčana… pa do Karadžićevaca, u grad koji danas nosi ime Srebrenica i stoji u rubrici mog rodnog lista kao mjesto rođenja, nisam ni slutio da ću jednog dana ispod tuđeg neba pisati ovo što sad ispisujem.

Piše: Šukrija Meholjić

I tako dođoh ja ne u onu drevnu rimsku nego u Titinu Srebrenicu, u moj zavičaj, napuštajući obećavajuću karijeru u Sarajevu i postadoh namah historijski registrujući se kao prvi domicilni, a i uopšte, arhitekt koji je prvi službovao u opštinskom organu uprave na poslovima urbanizma i prostornog planiranja. Bio je to za mene veliki stručni izazov, jer sam imao odgovornost za prostorni i arhitektonsko-urbanistički razvoj opštine i grada Srebrenice, a pri tom baštineći duh i višemilenijsku urbanu tradiciju življenja u ovoj drevnoj istočno-bosankoj varošici. Od planske dokumentacije sam zatekao samo zastarjeli urbanistički plan Srebrenice, čije su postavke u neznatnom procentu prostorno implementirane. Urgentno sam tražio da se urade izmjene postojećeg ili izradi potpuno novi urbanistički plan, ali jednostavno sredstava za taj posao nije bilo, ili pak odgovorni nisu imali sluha da taj posao stave pod prioritet. Zabrana gradnje zbog nedostatka planske dokumentacije nije postojala pa je Komisija za stručnu ocjenu, na čijem čelu sam ja bio, imala ogromnu odgovornost pri donošenju odluke o stručnoj ocjeni odnosno utvrđivanju vizije, strategije i urbanističko tehničkih uslova ostvarive, harmonične i inspirativne izgradnje određenog lokaliteta. Lično sam nesebično godinama sa ogromnom dozom zavičajne ljubavi ulagao sav svoj stručni i ljudski potencijal da bi se u ovakvim uslovima rada i intenzivne izgradnje sačuvala tradicija i identitet prepoznatljivog srebreničkog neimarskog šarma. Izradio sam niz regulacionih planova za posebne lokalitete, projektovao više značajnih javnih i stambenih objekata, vršio stručni nadzor nad njihovom izgradnjom, predvodio Komisiju za tehnički prijem istih, ali poseban cilj je bio što je moguće više zaštiti staru srebreničku čaršiju – dušu grada – kao kulturno/historijskog i graditeljskog naslijeđa. Ovdje nisam dozvoljavao da se nijedna jedina crepljika ili cigla zamijeni ako bi išta uticala na promjenu autentičnosti ambijentalne cjeline.

A onda dođe genocid. Neki zli ljudi poubijaše na hiljade nedužnih Srebreničana. I malo im bi, nastaviše genocid sa urbicidom, sravniše sa zemljom sve ono što je u ovom gradu asociralo na jedan narod – Bošnjake i što je Srebrenicu stoljećima činilo unikatnom i posebnom, ono što sam i sam očinski godinama čuvao i osjećajno interpolovao novo u komšiluk starog. Neizmjerna bol za izgubljenom najbližom rodbinom, komšijama, prijateljima i sugrađanima se dodatno pojačala nakom saznanja da je moj grad i fizički u visokom procentu zbrisan sa lica zemlje. Nestala je duša Srebrenice – Gornja i Donja čaršija, uništene sve bošnjačke bogomolje, zapaljene na stotine kuća i drugih objekata. Doubijana je tako Srebrenica, a s njom i moje srce koje je samo za nju kucalo. Svaku eksplodiranu granatu na bilo kojem srebreničkom objektu nosim kao trajni ožiljak na svom tijelu, jer je Srebrenica dio mene i ista žubori i žuboriće u mojim venama dok sam živ. A kad vidim da je nekom i moje u kamenoj ploči uklesano ime kao projektanta objekta (Lovački dom, Ljetna bašta) smetalo pa ga je izbrisao, onda mi se zaista zanebesa i ništa mi više nije jasno.

Raduje me činjenica da se moja Srebrenica polako obnavlja i da joj se vraća nekadašnji sjaj i ljepota. Živim u nadi da će uskoro i Stara čaršija doživjeti svoju rekonstrukciju/revitalizaciju i ponovo kao nekad zablistati punim sjajem i postati ubuduće magnet žitelja i turista nove Srebrenice. Zabrinjavajuće je, međutim, da se u toj tako senzibilnoj zoni, za koju koliko znam jos nije urađen regulacioni niti urbanistički plan, daju odobrenja za gradnju objekta poput Bošnjačkog kulturnog centra koji, po mom mišljenju, svojim volumenom i arhitektonskim izrazom dobrano narušava prostor između nedovršenog Zanatskog centra i ambijentalnog ansambla Stare čarsije. Pitam se kako je to moguće? Da li se ovim još jednom ubija duša Srebrenice? Ko to uvodi srce Srebrenice u arhitektonsko-urbanistički mrak?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala eSrebrenica.ba