Srebrenica u knjizi putopisa iz 1897. godine

U svojoj knjizi putopisa „Kroz Bosnu i Hercegovinu – uzduž i poprijeko“, čije se drugo izdanje pojavilo u Berlinu 1897. godine, austrijski putopisac Hajnrih Rener putujući kroz BiH dolazi i u Srebrenicu o čijoj će istoriji, vremenu u kojem se zatekao, kao i o perspektivi koja se nalazila ispred nje, pisati na 19 strana svoga djela.

Period u kojem se Rener zatekao u Srebrenici bilo je vrijeme najobilnijih arheoloških istraživanja vršenih ovdje, prvenstveno onih na rimskom municipijumu u Sasama. Iako će najveći dio svog putopisa kroz naš grad posvetiti baš Sasama, arheološkim predmetima pronađenim tamo, kao i o građevinama koje su postojale u ovom rudničkom naselju, Rener nije propustio priliku da opiše ekonomski razvoj Srebrenice, prirodu u kojoj se nalazi, kao i ljude Srebrenice.

Zanimljiv detalj koji se navodi u ovom djelu odnosi se na broj stanovnika koji su živjeli na teritoriji današnje Srebrenice, a njih je, vjerujući Renerovom zapisu, bilo negdje oko 1.500.

Panorama Srebrenice

Interesantne su i informacije o rudarstvu, njegovoj važnosti, kao i informacija da je u jednom periodu, a odnosi se na 15. vijek, proizvodnja u ovdašnjim rudnicima stala ili je bila značajno umanjena. Svoj procvat srebrenički rudnici ponovo će doživjeti 1881. godine, kada se nastavlja sa eksploatacijom minerala. Za ponovno pokretanje rudnika u Srebrenici bila je zaslužna izvjesna kompanija koja se zvala „Bosnia“.

Srebrenica je mala fabriku boje

Prije nego što su pokrenuli proizvodnju, uprava ove kompanije dala je da se izvrše detaljna istraživanja o isplativosti ponovog pokretanja rudnika. Prilikom ovih istraživanja otkrivene su kovanice, kao i neki drugi predmeti koji su datirali još iz doba Rimljana. Daljim istraživanjem otkriveno je da se na tom mjestu nekada nalazio rimski municipijum Domavia.

O važnosti i značaju ovog municipija posvjedočiće arheolozi koji su obavili detaljno istraživanje razorenog rimskog grada u Srebrenici. Prema hronikama, kako navodi Rener, Domavia je najvjerovatnije razrušena 340. godine.

Nakon sveobuhvatnog istorijskog uvoda, Rener piše o značaju prirode oko Srebrenice i Guberovog izvorišta.

„Bilo je jutro kada smo iz grada krenuli prema izvorima kako bismo vidjeli nova postrojenja u Bosni“, piše Rener i misli na novoizgrađenu punionicu na vrelu Crnog Gubera.

Već u periodu kada je Rener posjetio ovo postrojenje, kompanija Mattoni iz Austrije izvezla je više od milion flaša Guberove vode u Beč, Karlsbad, Franzensbad, kao i u Ameriku, Englesku, Dansku, Holandiju i Švedsku.

U svom putopisu on govori i o obećavajućoj budućnosti koja se nalazi ispred Srebrenice tog perioda, prije svega zbog prirodnog i rudnog bogatstva, kao i okruženja u kojem se nalazi. Ipak, navodi da će jedan od najvećih problema za razvoj predstavljati putna komunikacija koja je tada nedostajala.

„Ovaj mali grad ima nešto u sebi što se uvlači u srce. Nije to samo priroda koja okružuje Srebrenicu, nego su to i njeni stanovnici koji su izuzetno pristupačni“, piše Rener o Srebrenici i Srebreničanima, koji su ga velikodušno izveli u posmatranje njihovoga grada i njegovih zanimljivosti.

Putopisi Hajnriha Renera predstavljaju jedan značajan dokument u kojem je posvjedočena istorija Srebrenice. Pored podataka o srebreničkoj istoriji, ljudima i ekonomiji u periodu austrougarske vladavine na našim područjima, u ovoj se knjizi nalaze i neke od najstarijih fotografija napravljenih u Srebrenici, među ostalim i panorama Srebrenice, fotografija postrojenja za flaširanje Crnog Gubera i fotografija fabrike koja je proizvodila boje.

Knjiga „Kroz Bosnu i Hercegovinu – uzduž i poprijeko“ dostupna je u elektronskom izdanju, ali samo na njemačkom jeziku.

Piše: Bekir Halilović