Srebrenica je moj grad, grad u kojem sam se rodio

Razgovarao: M. Kojić

Primjer da svojim radom i zalaganjem možete raditi ono što želite u životu, pokazao nam je mladi reditelj Ado Hasanović.

Ado Hasanović rođen je 1986. godine. Diplomirao je režiju na Sarajevskoj filmskoj akademiji kratkim igranim filmom “Mama”. Trenutno studira u Rimu, gdje se usavršava na filmskoj akademiji “Centro Sperimentale di Cinematografia”. Iza sebe ima šest internacionalnih filmskih nagrada koje mu mnogo znače.

“Sve te nagrade pružaju mi satisfakciju u tome što radim. Nagrada se ne može kupiti, ona se samo može zaslužiti i zbog toga mi imponuje. „Zlatna Jabuka“ koju sam osvojio u New York City na BH Film Festivalu za kratki film „Mama“ mi znači puno, jer me razumiju i ljudi preko okeana“, rekao je o nagradama Ado.

1. Koliko te poznajem, ti si jedna borbena ličnost, kroz život si se borio da bi radio ono što najviše voliš. Sa kojim problemima se najčešće susrećeš?

Cijeli život se borimo, ali najteža borba je sa samim sobom. Bitno je da imate strast za neku stvar kojom se bavite i da ustrajete u tome. Naravno puno poteškoća i prepreka sam imao i takođe još uvijek imam poteškoće sa finansiranjem iz razloga što nemam razumijevanje ljudi i institucija iz BiH da mi pruže podršku za stipendiju da bih na neki lakši način mogao da se fokusiram na školu i studiranje kao u svim normalnim zemljama. Inače se na neki način snalazim i nadam se da ću imati stipendiju sljedeće godine. Filmska škola u Rimu, Centro Sperimentale di Cinematografia ima za upis izuzetno visoke kriterije gdje se na studije prijavljuje veliki broj studenata. Nakon velike borbe oko pripremne faze, uspio sam da se pokažem u kratkom periodu, da ostvarim dobre rezultate i da se uklopim u sredinu u kojoj je teško i ljudima koji žive tu. Upis u ovu školu za mene znači sve. Prije svega, mogućnost za većim i širim znanjem, a kasnije i mogućnost za većim projektima i poslom. Škola ima puno pravila i na kraju oni koji su najbolji, najpožrtvovaniji i koji su s najvećim fokusom došli da studiraju, oni i ostaju.

2. Za mnoge ljude vani ti si jedan mladi i ambiciozni reditelj koji dolazi iz Bosne i Hercegovine koji želi, kroz svoj rad, prikazati svoju zemlju na drugačiji način, kroz filmsku umjetnost. Kako se rodila ljubav prema filmu, kako si i gdje počeo učiti tajne o kameri. Zbog čega si izabrao da se baviš filmskom umjetnošću?

Sve je počelo krajem 1995. godine, kada sam imao sreću da zajedno s roditeljima preživim sve ono što se dešavalo u Srebrenici. Izbjegli smo u Tuzlu, gdje sam stalno gledao očeve snimke događanja iz Srebrenice. Imao sam priliku da snimam, osjetio sam odjednom da imam moć kada mi je kamera u ruci, činilo mi se da sam jako bitan.

Počeo sam raditi na ulici, davao sam upute ljudima kako da stoje, govore, šta da rade, snimao sam ih a nisam znao kako se zove takav posao. Osjećao sam neku posebnu snagu kada imam kameru u ruci, a taj osjećaj me prati i danas. Dugo sam tako snimao dešavanja oko sebe, da bi 2007. kada smo se vratili u Srebrenicu i nastavili život tamo, počeo volontirati u Udruženju „Prijatelji Srebrenice“ i to Udruženje je mnogo važno za moj profesionalni režiserski put. Snimao sam i montirao mnogo različitih vijesti i emisija za razne televizije. Nakon posjete Sarajevo Film Festivalu 2007. godine, odlučio sam sa ekipom iz Udruženja snimiti dokumentarni film o Srebrenici, tako da sam 2007. režirao svoja prva dva filma. Istovremeno smo pokrenuli i festival kratkog filma „Srebrena traka“ koji se od tada tradicionalno održava svake godine u Srebrenici. Prvi film koji sam snimio „Ja sam iz Srebrenice“ dobio je specijalnu nagradu na mostarskom Festivalu kratkog filma 2008. godine. Veliku podršku za moj režiserski put su mi pružili Dragana Jovanović, Sadik Salimović i Berin Tuzlić.

3. Tema nekih od tvojih filmova je Bosna i Srebrenica. Ti filmovi govore o tebi, tvom životu, strahovima i nadama. Šta misliš, koliko uticaja imaju umjetnici iz naše zemlje u rušenju nacionalnih barijera među ljudima i kolika je odgovornost na njima da pomognu ljudima u izgradnji pomirenja?

Srebrenica je moj grad, grad u kojem sam se rodio i proveo gotovo cijeli život. Uvijek će biti dio mene. Kroz svoje filmove želio sam pokazati da to nije mrtav i pust grad kako mnogi misle. Kroz medijsku priču o Srebrenici stiče se pogrešna slika, zato moj prvi film „Ja sam iz Srebrenice“ govori o mladim ljudima koji vole taj grad i vide svoju budućnost u njemu. Sa ostalim mladim kolegama koji su radili u Udruženju željeli smo pokazati pozitivnu stranu svog grada, ljude koji žive i rade u njemu i da taj život normalno funkcioniše, jednostavno promovisati život. Ja sam u Srebrenici upoznao mnogo ljudi koji su bitni za razvoj moje karijere.

Jedino umjetnici rade na pomirenju, ali ljudi preferiraju da gledaju dnevnik i slušaju političare koji im ukazuju na različitosti i to reflektuje velike predrasude, a i sukobe. Po meni umjetnost je, a ne politika, ta koja može zbližiti ljude i uspostaviti vezu među njima.

4. Šta misliš o domaćoj kinematografiji, koliko se prati u svijetu, da li i dalje ratne teme najblje prolaze kod inostrane publike?

Ratne ili antirante teme uvijek prolaze u svijetu. Koliko te teme pomažu u suživotu zavisi od gledaoca i njegove tačke gledišta, odnosno od politike koja je kreirana u određenim gradovima i državama. Slobodno mogu reći da mnogo ljudi iz BiH voli akcione holivudske filmove, a ljudi iz vana naravno da vole da gledaju ratne filmove sa Balkana.

5. Srebrenica ima nekoliko tradicionalnih festivala koji bi trebali biti prepoznatljivi i šire. Šta treba uraditi da Filmski festival postane masovniji i značajniji?

Obzirom da nisam posljednje dvije godine uključen u organizaciju festivala zbog mojih studija vani, mislim da je potrebno mnogo više raditi na festivalu. To znači da se svaki mjesec organizuju projekcije filmova u Srebrenici da bi se domaća publika prilagodila i zaželila da vidi razne filmove koji mogu da doprinesu njihovoj edukaciji. Nažalost mnogi nemaju priliku da putuju tako da je to dobra prilika da publika ima mjesto gdje može da pogleda filmove iz raznih dijelova svijeta i da upozna kulturu, načine življenja i razne druge kvalitete koji mogu ponuditi ti filmovi.

6. Na čemu trenutno radiš i da li možemo očekivati još jedan film koji govori o BiH?

Trenutno sam završio moj novi kratki film “ROCK MY TRUMPET” i to je čime ću se zanimati u narednih nekoliko mjeseci za montažnim stolom. To je projekat koji sam radio na Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Film govori o dvoje mladih ljudi (Miriam Galanti i Nicolas Zappa) koji se slučano upoznaju kroz svoju muziku koja nas vodi do njihove neočekivane avanture. Mnogo lijepih trenutaka je bilo na snimanju. Uskoro očekujem making of koji ce biti online i svi ce moći da pogledaju te super i divne momente sa snimanja. Film će biti završen u maju 2015. godine. Što se tiče filmova o BiH vjerovatno nekada u budućnosti želim posvetiti jedan film našim političarima.

7. Šta možeš poručiti mladima koji žele da ostvare svoje snove, da studiraju vani. Šta treba da urade?

Prvo je bitno da znaju šta žele, da imaju strast, da se fokusiraju na to, upoznaju i kontaktiraju prave osobe koje ih mogu posavjetovati i na neki moralni način podržati u njihovim namjerama.