Spomenka Čečura: “Poslije 20 godina, konačno imamo svoj dom”

Bivša rukometašica i radnik u vojsci, sada čistačica, spremačica i njegovateljica, Spomenka Čečura podijelila je sa nama svoju životnu priču. Bar ono što može stati u par redaka pisanog teksta.

Prije devet mjeseci, u avgustu prošle godine, dobila je kuću, koju su joj zajednički uradili organizacije Bauern helfen Bauern i Hilti, u kojoj živi sa sinom Igorom, koji takođe nema stalni posao nego radi povremeno.

“20 godina sam živjela po kolektivnim smještajima, samo sam škole mijenjala, na kraju sam došla u staru građevinsku školu. Kad se sad gradila Kuća sunca, sin i ja smo dobili ovu drvenu kuću na korištenje tri godine, a poslije ako se nađe sponzor, dobićemo i stalnu kuću, ako ne, ovaj ugovor potpisujemo na 20 godina, tako ide taj program“, počela je sa pričom Spomenka.

Plac i kuću su im obezbijedili, ali su namještaj ona i sin sami kupili, kažu, dovoljno je i ovo što su im uradili, ne mogu im se odužiti dok su živi.

“Hvala BHB-u i Doraji, hvala dragom Namiru Poriću, bez njega ništa ne bismo uspjeli, hvala Hiltiju, koji su sagradili sve ovo za samo četiri dana. Moram se zahvaliti i načelniku, jer nam je opština dala sve dozvole“, insistirala je Spomenka da se svima zahvali.

Spomenka sa sinom Igorom

Spomenka ima 61 godinu, ali i dalje radi, tako je trenutno zaposlena upravo u Kući sunca kao čistačica i spremačica, pored toga čisti kuće i njeguje tri nepokretne osobe. Kako sama kaže, svašta je u životu radila, počev od cijepanja i slaganja drva, preko čuvanja djece i odraslih, radila je u dnevnicama, kopala, čistila njive, sve do kupanja mrtvaka.

“Koliko sam ja starijih ljudi podigla na noge za koje su rekli da im nema pomoći, neki su i danas živi, umijem sa ljudima, kažu mi svi. Pa i sad ja svašta radim, eto za svih ovih mjeseci šesti dan je danas da sam ja cijeli dan kod svoje kuće, sve odem ujutru i vratim se tek naveče“, priča Spomenka.

Slavni počeci i povreda koja je sve promijenila

Spomenka ima i slavno porijeklo, majka joj je bila Ljeposava Kovačević, narodni heroj 17. slavonske brigade, u Hadžiće je došla za mužem, tako da se Spomenka rodila u ovom mjestu.

Tamo je bila veoma uspješna rukometašica, od ranog djetinjstva je igrala ovaj sport, stigla je i do “Partizana“, ali je povreda ramena sve poremetila.

“Bila sam veoma dobra u rukometu, imala sam takvu silinu udarca, golmani su se sklanjali pred mojim udarcem, Ceca Kitić mi je bila cimerka, družile smo se. Onda sam ja slomila ruku u ramenu, povreda je bila velika, dok sam se oporavila… ubrzo sam se i udala, rodila mog Igora, tako da je rukomet ostao za neki drugi život možda“, prisjeća se Spomenka.

Ni sa mužem nije bilo sreće da ostane, ne zbog manjka ljubavi i pažnje, nego silom prilika.

“S mužem sam se rastala prije rata. Kad smo se razvodili, pitaju nas zašto, a mi sve lijepo jedno o drugom pričamo, pa im čudno. Ali takve su tad prilike bile, on je bio Hrvat, meni majka nikad nije oprostila što sam se udala za Hrvata, a ona se borila protiv njih. Ni mene njegovi nisu prihvatili, i malo s te strane, malo jer mi nismo imali snage da se borimo, rastali smo se“, dodaje teta Spoma, kako je svi zovu.

Poslije je radila kao kuvarica u vojnoj pošti, i svuda je putovala, bila je i u Libiji i Iraku, gdje god je njena pošta bila, a sve je sa sobom vodila i Igora, jer nije imala kod koga da ga ostavi.

Napominje da je živjela kako se moglo poželjeti, oblačila se najbolje u Hadžićima, svuda po svijetu išla, pa se mnogi njeni poznanici čude kako je ona uspjela da preživi da ostane bez ičega i da se bori za goli život, a ona kaže da su joj životinje dosta pomogle, naročito umiljate mačke, jer dok se ona poigra sa njima, zaboravi na probleme. Trenutno ima čak šest mačaka i dva psa i kaže kako nema lutalice u Bratuncu koju ona nije nahranila.

Poslije 20 godina imaju svoj krov nad glavom

“Nikome nisam ostala dužna, napatiću se, neću jesti ako treba, ali ću vratiti dug, a meni su ostajali dužni, i to ovi što najviše imaju. Vjerujte da će vam prije oni ostati dužni, nego neko ko ne zna šta će sutra jesti“, zaključuje Spomenka, i dodaje da je tako i sina naučila, da nikoga ne gleda kroz interes i da pomogne koliko god može kome pomoć treba.

I pored teškog života, Spomenka je srećna i zadovoljna, sad je sa kućom dobila i zemlje, pa je na proljeće usijala krompira, paprika, luka i svega što će im omogućiti da bar o hrani ne brinu.

“Ja sad ne mogu od sreće spavati, sve me je potrefilo, hvala Bogu. Sve se da izgurati, ne treba se samo predavati i treba raditi. Svako voli kad si radan, tako ja brzo nalazim posao, jedan dan mogu nešto da nemam, sljedeći ću dan već zaraditi i imaću sve što mi treba“, rekla je na kraju našeg razgovora ova vrijedna žena.

Piše: Dragana Vučetić