Raspršeni snovi

By Faruk Smajlovic on 13. December 2014.

Priča iz mog ugla o najvećem uspjehu Fudbalskog kluba “Guber”, a povodom velikog jubileja – 90 godina od osnivanja.

Datum je 11. maj 1988. godine. Pred 25.000 gledalaca na stadionu JNA u Beogradu se igralo finale Kupa Maršala Tita. Sa jedne strane velika Crvena Zvezda, a sa druge autsajder Borac iz Banja Luke. Svi su već bili spremni za slavlje crveno-bijelih, ali na veliko iznenađenje tadašnje sportske javnosti, u tome ih je spriječio banjalučki Borac. Senad Lupić je udarcem glavom u 60 minuti postigao pogodak za Borac, da bi u 81 min. Dragan Stojković Piksi nonšalantno pucao i promašio nezasluženo dosuđeni penal za Crvenu Zvezdu. Tako je Borac iz Banja Luke ostvario najveći uspjeh u svojoj istoriji, osvojivši Kup Maršala Tita što se u Jugoslaviji smatralo ogromnim uspjehom.

Piše: Faruk Smajlović

Čemu ovaj uvod i zašto je ovo bitno za naš grad? Zato što je već naredne godine u istom takmičenju, Kupu Maršala Tita, isti taj Borac gostovao u našem gradu pod vodstvom trenera Stanka Poklepovića. Dobro pamtim njegovu izjavu prilikom ulaska na naš stadion da nikad nije igrao sa klubom u gradu u kojem nema ni pet kuća. Obzirom da se naš stadion nalazi na samom ulasku u grad, trener Borca nije ni imao priliku vidjeti i upoznati ljepote naše Srebrenice. Pogotovo mu to nije padalo na pamet nakon što je sudija svojim zviždukom označio kraj utakmice. Stanko Poklepović nije ni slutio da će pognute glave napustiti, kako naš stadion, tako i mali prelijepi gradić čijih će “pet” kuća pamtiti cijeli život.

Tog ljeta 1989. godine, Srebrenica je bila spremna da ugosti aktuelnog pobjednika i osvajača Kupa Maršala Tita. FK “Borac” je te sezone imao na raspolaganju dosta dobrih i kvalitetnih fudbalera kao što su: Slobodan Karalić, Almir Memić, Ante Miše, Damir Špica, Željko Buvač, Stojan Malbašić, Božur Matejić, Milorad Bilbija, Anto Jakovljević, Goran Alar, Boško Anić, Amir Durgutović, Marin Galić, Zoran Batrović, Mario Mataja, Fuad Šašivarević i dr.

U suncem okupanoj srebrenoj čaršiji goste smo dočekali igrom i pjesmom u izvedbi KUD-a “Vaso Jovanović”, čiji sam tada i ja bio član tako da je taj dan moj bubanj imao dvostruku ulogu. Dočekao ih je i rahmetli Hasan Rikić sa legendarnim ogrtačem kojeg mu je ustupio Husref Osmanović-Rulja. Isti taj ogrtač Rulja je koristio kada je najavljivao koncerte velikog Bijelog Dugmeta. Dočekali smo ih sa velikim poštovanjem i respektom, ali ih se nismo uplašili.

: Pozdrav ekipa publici pred početak utakmice

Utakmica je počela dominacijom gostiju koji su i prvi došli u vodstvo, da bi u drugom poluvremenu trener Bratislav Bato Vukosavljević sa svojim pomoćnikom, rahmetli Asimom Redžićem, našim igračima unio dovoljno samopouzdanja i to je donijelo rezultat. Ekrem Omerović postiže pogodak za naš tim i tako smo izjednačili razultat na 1-1. Poneseni tim pogotkom nastavili smo sa pritiskom na gol Borca i nakon jednog prodora Ibre Mehanovića i faula nad njim, sudija Sulejman Trako iz Viteza je opravdano dosudio penal za Guber. Loptu na bijelu tačku je stavio Senad Džanić, ali pokojni Slobodan Karalić se bacio i odbranio šut našeg kapitena. Utakmica se završila neriješenim rezultatom 1-1, i onda se pristupilo izvođenju penala. Na našem golu je bio Jusuf Malagić koji je izvrsno branio, a odlučujući penal za naš tim ponovo izvodi kapiten Senad Džanić koji ovaj put vara Karalića na golu Borca i uslijedilo je veliko slavlje naših navijača. Ostvarili smo tada plasman u Kupu Maršala Tita među 64 ekipe u tadašnjoj Jugoslaviji.

Stoje s lijeva na desno: Safet Mehanović, Sead Nukić, Haris Ahmetović, Ekrem Omerović, Jusuf Malagić, Senad Džanić čuče: Nermin Pašalić, Ibro Mehanović, Samir Mujičić, Ademir Smajić Armin Hasanbegović; Na klupi su sjedili: Hazim Ahmetović, Milan Pavlović, Refik Smajlović, Dragutin Dragičević, i Esmir Muratović

Naredni protivnik nam je bio Velež iz Nevesinja, a na kišom natopljenom terenu i uz veliku podršku navijača naš tim je rutinski i sa lakoćom pobijedio goste iz Nevesinja rezultatom 4-1. Strijelci su bili rahmetli Armin Hasanbegović 2, Nermin Pašalić 1 i rahmetli Haris Ahmetović 1. Već tada smo ostvarili najveći uspjeh u istoriji kluba plasiravši se među 32 najbolje ekipe u tadašnjem Kupu Maršala Tita. Slavlje nakon ove pobjede je uslijedilo u Gradskoj kafani gdje se okupio veliki broj simpatizera našeg kluba, kao i svi igrači te rukovodstvo kluba. Orkestar u kojem sam svirao je bio zadužen za dobru atmosferu, a pored horskog pjevanja hita večeri pjesme “Večeras je naša fešta”, svojim vokalnim sposobnostima nas je oduševio i naš golman Jusuf Jufi Malagić.

Žrijeb za 1/16 finala Kupa nam nije bio baš naklonjen i za protivnika smo dobili ekipu Budućnosti iz Titograda, koja je u tom momentu imala najjači sastav u svojoj istoriji. Dovoljno je navesti samo neke igrače iz te generacije FK “Budućnosti” kao što su: Dragoje Leković, Predrag Mijatović, Boško Tatar, Željko Petrović, Slavko Vlahović, Miodrag Božović, Branko Brnović, Dragoljub Brnović, Željko Janović, Željko Leković, Niša Saveljić i drugi, a sa klupe ih je predvodio legendarni Mojaš Radonjić. Vrijedno je napomenuti da se za tu utakmicu u naš tim iz fudbalske “penzije” vratio jedan od najboljih fudbalera u istoriji našeg kluba Vladimir Bato Inđin da pomogne svojim znanjem i iskustvom. Crnogorci su u Srebrenicu došli puni samopouzdanja, uvjereni u dalji prolaz i u pobjedu svoje ekipe. Nisu ni slutili na kakvu su prepreku naišli sve dok glavni sudija Grujica Tomić nije označio početak utakmice. Gromoglasno navijanje nekoliko hiljada navijača iz cijelog regiona je dalo još veći podstrek našim igračima koji sasvim ravnpravno, a u većem dijelu utakmice i puno boljom igrom pariraju tadašnjem prvoligašu iz Titograda. Rezultat na kraju utakmice glasio je 1-1, a strijelac za FK “Guber” je bio Ademir Smajić. Sudija Tomić je pokazao da se odmah pristupi izvođenju penala. Naš golman Jusuf Malagić ponovo stupa na scenu i odličnim odbranama dovodi naš tim u situaciju da pobijedi velikog rivala. Uslijedio je odlučujući penal za FK “Guber”. Loptu u ruke uzima Nermin Pašalić, postavlja je na bijelu tačku, gleda se oči u oči sa reprezentativcem Jugoslavije, svjetskim prvakom za mlade reprezentacije u Čileu, Dragojem Lekovićem, puca i postiže pobjedonosni gol za FK “Guber”. Svi navijači su utrčali na teren da podijele radost sa našim herojima. U sjećanju mi je ostalo kako gostujući trener Mojaš Radonjić odbija da da intervju za naš lokalni Radio i ljutito napušta teren.

: Stoje s lijeva na desno: trener Bratislav Bato Vukosavljević, Armin Hasanbegović, Ibro Mehanović, Sead Nukić, Nermin Pašalić, Jusuf Malagić, kapiten Senad Džanić, fizioerapeut Omer Tupković, Milan Pavlović, pomoćni trener Asim Redžić, Čuče: Dragutin Dragičević, Safet Mehanović, Samir Mujičić, Ademir Smajić, Haris Ahmetović, Vladimir Bato Inđin, Esmir Muratović, Hazim Ahmetović, Ekrem Omerović

Fešta se nastavila u bašti Gradske kafane do ranih jutarnjih sati, a euforija je trajala nekoliko dana sve dok nije procurila vijest da bi se utakmica mogla ponoviti. Razlog je što glavni sudija nije znao (ili nije htio da zna) da se u ovom dijelu takmičenja, nakon neriješenog rezultata trebaju igrati produžeci, a pristupilo se odmah izvođenju penala. Lobi tadašnjeg prvoligaša iz Crne Gore bio je izuzetno jak te je FSJ odlučio da se ponovo odigra utakmica u Srebrenici. Sudija na ponovljenoj utakmici je bio pokojni Branko Jović iz Splita. Ovaj put pred još većim brojem gledalaca uz gromoglasno navijanje naš tim ponovo igra odlično, ali gosti dolaze u vodstvo golom Boška Tatara. Naši se momci nisu predavali te Nermin Pašalić poravnava rezultat uz erupciju oduševljenja na našem stadionu. Međutim naša odbrana nije izdržala do kraja i golom tadašnjeg reprezentativca Jugoslavije Miodraga Božovića, FK “Budućnost” prolazi u dalji krug takmičenja. U 1/8 finala Kupa FK »Budućnost« je iz daljeg takmičenja izbacila tuzlansku Slobodu da bi u 1/4 finala bili izbačeni od Crvene Zvezde. Svi simpatizeri FK “Gubera” su žalili, ali bili i ponosni na fudbalere, stručni štab i upravu kluba. Svi smo tada bili ubijeđeni da bi i naš tim, FK “Guber”, kao i FK “Budućnost”, izbacili Slobodu iz Tuzle i došli u priliku da igramo sa velikom Crvenom Zvezdom, ali naši snovi su bili raspršeni, jer smo u njihovim očima, u očima tadašnjih fudbalskih moćnika bili “mali” klub. Za sve one koji vole ovaj grad, FK “Guber” je uvijek bio i ostaće veliki klub sa velikom tradicijom. Vrijedno je napomenuti da su tribine na našem stadionu izgrađene tek nakon ovih, za naš tim, velikih utakmica a iste više nikada nisu bile u prilici da se popune našim navijačima. Sadašnja generacija fudbalera FK “Gubera” obećava da bi u skorije vrijeme tribine mogle po prvi put biti dupke pune.

*Svi parovi i rezultati 1/16 finala tadašnjeg Kup-a