Priča o Aferi – Rokenrol protjeruje mržnju iz Srebrenice

Srebrenica je opšti pojam koji se vezuje obično za najstrašnija dešavnja iz proteklog rata čak i onda, posebno za strane medije, kada se u ovom mjestu održavaju manifestacije koje žele prikazati drugu stranu života ove čaršije kao pozitivnog mjesta.

U mjesecu avgustu prošle godine bend Afera organizovao je već tradicionalnu šestu manifestaciju “Kao nekad prije” koju posjećuju Srebreničani širom svijta ali i ljudi koji danas ovdje žive kao i prijatelji ovog grada.

Smisao jedne ovakve manifestacije jeste da se prikaže kakav je život i suživot nekada bio u ovoj čaršiji i da se skrene pažnja na današnji kvalitet života koji je, sa socijalnog i kulturnog aspekta, siromašniji i mnogo lošiji.

Magazin Kuwait Times napravio je priču o bendu Afera na dan kada se održavala šesta manifestacija “Kao nekad prije”.

Dio teksta “Rokenrol protjeruje mržnju iz Srebrenice” koji je objavio magazina Kuwait Times možete pročitati i na našem portalu

Prevod: Mladen Stojanović

Ožiljci ovdje su duboki. Devetnaest godina je prošlo od završetka multietničkog rata a Srebrenica sa svojih više od hiljadu stanovnika je grad duhova. Računajući i okolna sela i oblasti dolazi se do brojke od oko šest hiljada što je malo u odnosu na trideset i sedam hiljada koliko je bilo stanovnika prije rata.

“I tokom opsade od strane bosanskih snaga, u Srebrenici je bilo više života nego sad. Održavali smo koncerte, imali projekcije filmova, čak smo imali i trke konja. Nije bilo struje u kinu pa smo je dobijali iz traktora koji je bio preglasan tako da smo jedva čuli film”, kaže Muamer Čivić.

Danas, ulice su uglavnom puste, većina radnji je zatvoreno a mladi su napustili grad u potrazi za boljom budućnošću i poslom.

„Ništa ne može uspjeti u ovom gradu, baš kao da je uklet“, kaže Čivić.

Čivić i Smajlović su prije svirali u bendu koji je bio isključivo bošnjački, ali kada su dva člana napustila bend, pozvali su svoje komšije Srbe: bas gitaristu Miroslava Andrića i klavijaturistu Radeta Markovića.

Andrić, najmlađi član benda koji ima dvadeset i jednu godinu, izgubio je strica a i njegov otac je bio teško povređen.

„Svako od nas je izgubio nekoga voljenog ali to nije krivica ljudi sa kojima pravim muziku“, rekao je student informatike i dodao da „ljudi teško zaboravljaju, i ne smijemo da dozvolimo da nas mržnja proguta, u suprotnom bi bilo bolje da se brda oko Srebrenice spoje i da se sravni sve sa zemljom.“

Marković koji ima četrdeset i šest godina, priznaje da žali za zlatnim vremenima multietničkog grada.

„Borićemo se za ovaj bend jer volimo naš grad“, rekao je profesionalni muzičar i otac petoro djece, koji živi i u Srebrenici i u Bajinoj Bašti, gradu u susjednoj Srbiji.

Nevenka Jelisavljević bila je jedna od stotinjak ljudi, što Srba što Bošnjaka, koji su se družili međusobno dok su gledali kako bend svira.

„Prije rata je uvijek ovako bilo. Radila sam u blizini i u vrijeme ručka, platila bih konobaru da mi čuva sto ispod lipe kada dođem uveče.“

Tokom proba, bend nikad ne priča o ratu i njihove pjesme su uglavnom o izgubljenoj ljubavi i nemaju nikakve povezanosti sa tragičnom istorijom Srebrenice. Muzički kritičar Ahmed Burić kaže da se Aferini tekstovi „graniče sa banalnim“ ali da je sama činjenica da grad ima jedan rok bend, ogromna stvar za sve, pogotovo jer su članovi dva Bošnjaka i dva Srbina.

„Ovo više pomaže gradu da se izliječi nego neki događaji u spomen genocida.“

Aferin prvi album nazvan „Apsurd“, nazvan je po istoimenoj pjesmi napisanoj za vrijeme rata od strane Samira Mehića, nazvanog „Bowie“, koji je nastradao. Već pomenuta pjesma, kojom je otvoren koncert, posvećena je upravo Mehiću kao „najboljem gitaristi kojeg je Srebrenica ikad imala.“

„U mom srcu zla i mržnje nema, to može samo rokenrol!”

Cijeli tekst možete pročitati na OVOM LINKU.