Priča iz Puskmulića: Najbolji je osjećaj biti svoj na svome

U srebreničkom selu Pusmulići prije rata je živjelo oko sedamdeset porodica, a danas nema ni deset povratnika koji tu stalno borave.

Nazifa Ademović vratila se prva u selo Pusmuliće i poručuje da je najsretnija u svom zavičaju te da sada “diše punim plućima”.

“Domaćica sam i radim sve poslove. Imam nekoliko ovaca i kokoši. Prošle godine sam nakupila osam vreća oraha i ispekla pekmeza oko sto kilograma. Svoje proizvode ne nosim nigdje da prodam, već imam svoje stalne mušterije koji kupuju od mene”, kaže Ademović.

Prisjeća se da je život prije rata bio mnogo bolji, a njena jedina želja je da se mještani vrate u svoj zavičaj, zbog čega apeluje na vlasti da izgrade putnu infrastrukturu.

Također, i Dunđa Ademović se vratila u svoje rodno mjesto gdje najviše voli da se bavi uzgojem cvijeća i uređenjem bašte. Tokom rata je izbjegla u Tuzlu i tamo živjela, a 2003. godine se vratila u Pusmuliće.

“Život na selu je takav da ako se radi i ima se. Život nije dobar, a nije ni loš, živi se onako kako se mora. Želja mi je da se omladina iz sela zaposli te da se vrati više mještana”, naglasila je ona.

Kaže da bi voljela da se zaposli, te da joj nedostaje deset godina radnog staža za penziju. Ističe da nema nikakvih sukoba s komšijama srpske nacionalnosti i da je najbolji osjećaj biti svoj na svome.

“Ovdje mi je najljepše. Međutim, tokom zime ovdje je nezgodno živjeti zbog održavanja puteva. Prošle godine nisu čistili put u cijelom selu u kojem ima i starijih ljudi”, kazala je Dunđa Ademović.

Ramo Ademović ima 84 godine i sam živi u Pusmulićima. U rodni zavičaj se vratio prije devet godina.

“Zadovoljan sam životom u selu. Pješke idem do Srebrenice. Malo sijem povrća za svoje potrebe i posjedujem 15 sanduka pčela. Staračke dane prvodim uobičajno”, kazao je.