Pet generacija Neškovića već 100 godina proizvode povrće i rasad

Porodica Nešković iz Pobrđa kod Bratunca od 1918. godine bavi se proizvodnjom povrća i rasada, a decenijama su svoje proizvode isporučivali za nekoliko hotele i restorane.

Prvi sa proizvodnjom počinje Vojin Nešković rođen 1900. godine, kada na svom imanju sadi lubenice i odmah ih prodaje na obližnim pijacama i dobija nadimak Vojin Bostandžija, a ubrzo na svojim livadama sadi i zasade paprike, paradajza, krastavaca, luka, krompira…

Vojin Nešković

Njegovu tradiciju nastavlja sin Živorad koji dobija nadimak Žiko Baštovan i postaje jedan od “najpoznatiji ljudi u proizvodnji povrća i rasada u Bosni i pola Jugoslavije”, kako za njega kažu stari Bratunčani i Srebreničani.

Na okupu četiri generacije Neškovića

Žiko i danas sa 85 godina života i dalje uči o proizvodnji sjemena i očuvanja autohtonih vrsta povrća, a od njega savjete i mišljenje traže i stručnjaci za poljoprivredu.

“Poslije završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine moj otac je počeo taj posao. Braća čim su bila sposobna, ona su otišla, a kao najpouzdaniji mom ocu bio sam ja i on je mene podučavao. Dugo je bio bolestan, četrnaest godina i on je mene podučavao, govorio šta treba i ja sam radio po njegovom. Kako su godine prolazile ja sam morao još da dodajem i unapređujem proizvodnju. Nisam spavao, a nisam ni imao nekoga da me nasavjetuje, već sam koristio prethodno znanje i unapređivao sam posao”, priča najstariji član porodice Nešković, Žiko Baštovan.

Živorad Nešković

“Puno je to godina koliko proizvodimo povrće. Ja sam izdržao, radio sam pošteno, imali su povjerenje u mene. Izdržavao sam cijeli Bratunac i Srebrenicu. U Srebrenici sam izdržavo bolnicu, hotel (Domavia), Banja Guber jer oni su bili najsigurniji jer u povrće nisu ubacivane hemikalije, čisto i zdravo je”, objašnjava on.

Žiko ističe da je zahvaljujući ovom poslu, prije svega zdravom okruženju doživio lijepu starost i dočekao unučadi i praučadi, i da će sigurno neko nastaviti njegovu tradiciju što ga raduje i čini srećnim.

Svoje znanje prenosio je na sinove Milana i Ivana kojima je ustupio dva placa koja je njemu ostavio njegov otac.

Sinovi Žike, Milan i Ivan, sa ozbiljnom proizvodnjom povrća počinju početkom devedesetih godina kada ostaju bez posla u firmama u kojima su radili i tada preuzimaju tradiciju svoga oca.

Pet generacija Neškovića

Mlađi sin Ivan dobio je nadimak Ivan Cvjećar jer je posao proširio i počeo je sa proizodnjom cvijeća. Posjeduje 10 plastenika od čega su tri sa grijanjem gdje uzgaja cvijeće.

“I ja sam nastavio tradiciiju moga oca Živorada, s tim da sam prije petnaest godina, pored povrća i rasada, proširio ponudu i počeo sa proizvodnjom cvijeća. Nemamo veliku količinu, ali sve što proizvedemo je organsko, to konzumira i naša porodica, unučadi. Sve što proizvedemo i prodamo. Imamo dugogodišnju tradiciju i to nas je održalo, kvalitet i pošten rad”, rekao je Ivan.

Ivan Nešković

On ističe da se isključivo bave organskom proizvodnjom i da nastavljau tradicjiu djeda Vojina i da im je važno da zemlja ostane čista i da nije zagađena.

Milan, stariji Žikin sin, kaže da je presudno bilo da počne da se bavi ovim poslom egzistencija, kada je firma otišla u stečaj i da nije pogriješio što je zajedno sa bratom nastavio porodičnu tradiciju.

“Pošto smo brat i ja radili u firmama koje su propale, mi smo preuzeli porodičnu tradiciju, a otac nas je podučavao. Od ovog posla može da se živi lijepo, samo ko hoće da radi”, kaže Milan.

Milan Nešković

Kao i svi drugi Neškovići i on ističe da je ključ njihovog uspjeha poštenje i predan rad.

Loklana zajednica i međunarodne donatorske organizacije jedva da su prepoznali njihov rad, sve što imaju sami su stekli.

“Moram istaći da gotovo ništa nismo dobili. Moja supruga nedavno je preko jednog projekta dobila plastenik. Sve ostale smo kupili od ljudi koji su dobijali donacije i koji nisu imali namjeru da se bave poljoprivredom”, ističe Ivan.

Unučad i praunučad Neškovića nastavljaju tradiciju

Bojana, kćerka Ivana, već je preuzela brigu o imanju i nastavlja tradiciju dugu sto godina svoje porodice želeći da uvede nove stvari, privuče ljude na selo i proširi ponudu.

“Ja želim da nastavim tradiciju moje porodice i želim da se baziram na turizam, eko selo i formiranje eko centra gdje bi posjetioci mogli uživati u lijepoj prirodi i zdravoj hrani”, rekla je Ivana.

Bojana Nešković

Ivana je već počela da radi na svom projektu i potok koji je bio na njihovom imanju polako je nasula sa više desetina kamiona šuta i od te lokacije napravila plac za svoje eko selo.

“Planiram na našem imanju da otvorim eko selo koje bi ponudilo smještaj sa bungalovima,  restoranon u kojem bi se služila hrana proizvedena na našem imanju. Posjetioci bi mogli uživati u lijepoj prirodi jer ova kraj ima ogromne potencijale, tu je rijeka Drina, ribolov, šume, lov, gljive i ljekovito bilje, ali i mnogo toga čime obiluje ovaj kraj”, kaže ona.

Njen stariji sin Viktor, koji ima sedam godina, pokazuje interesovanje za poljoprivredu, dosta vremena provodi sa djedom Ivanom kojem pomaže i kaže da želi da se bavi poljoprivredom.

“Vikotor je stalno sa djedom Ivanom i već je pokazao interesovanje prema selu i ovim čime se mi bavimo”, rekla je Bojana.

Tradiciju nastavljaju najmlađi

Bojana kaže da veliki broj mladih odlazi sa sela, ali iz zemlje generalno, iako selo ima velike potencijale koji treba da se iskoriste.

“Imala sam priliku da putujem mnogo. Svugdje mora da se radi, da se posveti poslu, jer koliko se posvetite poslu i koliko radite, toliko ćete biti i uspješni”, kaže Bojana.

Ona je odlučila da ostane na svoj zemlji i radi ono što su radili njen pradjed Vojin, djed Živorad, otac Ivan, stric Milan i unaprijedi proizvodnju i ponudu koju njena porodica već 100 godina uspješno gradi.

You must be logged in to post a comment Login