Ona ima 56 godina i već deceniju traži posao

Prošlo je više od 10 godina kako se Srebreničanka Nada Bajagić vratila u svoj grad i ovdje ostala da živi, i već 10 godina kako bezuspješno pokušava pronaći stalni posao.

Rođena je 1960. godine u Srebrenici, u kojoj završava svoje osnovno i srednje obrazovanje. Nakon završene gimnazije, svoj radni vijek započinje u Rudniku olova i cinka u Sasama, gdje će raditi na poziciji administrativnog radnika.

Svoj grad, a i posao, napustila je 1986. godine kada se udaje i odlazi u Vojvodinu kod svoga muža.

„Kada sam došla u Vojvodinu, radila sam praktično sve i svašta, ali sve su to bili ugovori o djelu. Radila sam nekih 7 do 8 godina u Lutriji Vojvodine i u nekim prodavnicima u Novom Sadu. U jednom trenutku moja zarada je bila jedini izvor primanja u cijeloj  porodici“, kaže Nada.

Po izbijanju rata u BiH, Nadini roditelji, kao i njen brat, odlaze u Vojvodinu, a njen suprug ostaje bez posla zbog gašenja firme u kojoj je do tada radio. Penzije su kasnile, a od svoje plate, pored osnovnih životnih potreba, Nada je kupovala i lijekove za bolesnog oca.

„Tata je umro u Vojvodini. Mama se u Srebrenicu vratila sama 1995. godine. Život u Novom Sadu nije bio jednostavan. Sa suprugom se razvodim 1999. godine i od tada sam bila samohrani roditelj naše kćerke. Njeno školovanje i život finansirala sam od mamine penzije“, rekla je Nada.

Iako je život bio jako težak, nikada nije odustala. Povratkom u Srebrenicu, u potrazi za poslom, obraćala se skoro svim nadležnim institucijama, skoro uvijek pa bezuspješno.

„Radila sam u Potočarima na proizvodnji pčelarske opreme, košnica i slično. Nakon što je vlasnik meni i drugim radnicima ostao dužan nekoliko mjesečnih plata, jednostavno je otišao. Kasnije sam radila i u poslovnici ‘Rattan sedia’ u Srebrenici, ali je kasnije tu ostao samo određen broj najboljih radnika“, kaže Nada.

Danas živi sa majkom koja ima 78 godina. Jedini izvor primanja je penzija njene majke od koje se moraju pokriti svi mogući troškovi, ma koliki oni bili. Ne boji se poslova na njivi, vrlo je često odlazila u Vojvodinu da bi radila kao sezonski radnik.

„U Opštini su mi uvijek govorili da sam ja prioritet za uposlenje, samo ako se negdje pojavi slobodno radno mjesto. Nije baš tako, jer su uvijek drugi bili prioritetniji od mene. Imam više od 12 godina uvezanog radnog staža i ono što bi voljela je da ispunim 15, pa da se tako nadam toj nekoj starosnoj penziji“, dodala je Bajagićeva.

Iako ima želju i motiv, a i spremna je sve da radi ne stideći se nijednog posla, Nada priznaje da teške fizičke poslove zbog svojih godina nije u stanju obavljati. Kaže da su u Srebrenici svi članovi njene porodice radili i doprinosili društvenom dobru i da bi oni koji imaju neku moć trebali makar malo pokazati sluha.

Od jedne penzije od koje žive majka i kćerka jedva se preživljava, ali će biti još teže kad i nje nestane.

Piše: Bekir Halilović

You must be logged in to post a comment Login