Nikola Gajić: “Svaki dan daj 100 odsto svojih mogućnosti”
Sa Bratunčaninom Nikolom Gajićem, vrsnim košarkašem koji trenutno živi i igra u Sarajevu, razgovarali smo o njegovom životu u Americi, mišljenju koje tamošnji ljudi imaju o BiH, njegovom povratku u svoju zemlju, ali i o druženju i ljubavi.
Nikola, 2010. godine si otišao u školu u Ameriku i počeo da igraš u timu koledža. Reci nam prvo, na koji način si uspio da odeš tamo? Kakva te sjećanja vezuju za taj period, smatraš li ga presudnim za tvoju buduću karijeru?
Igrajući košarku, dobio sam šansu da odem u Ameriku. Dok sam na ljeto 2009. godine igrao za reprezentaciju BiH do 18 godina, nekoliko skauta je bilo na tom evropskom prvenstvu i dobio sam ponudu da odem u Ameriku da studiram i igram. Otišao sam na ljeto 2010. godine. Vjerovatno je to bila presudna odluka za moju karijeru, jer bi moj život, a i karijera, sigurno išli u drugom smjeru da sam odlučio da ostanem u BiH.
Možeš li nam reći nešto o tim počecima? Koliko je teško bilo fizički izdržati dva treninga dnevno i uz to pohađati redovno nastavu? Sa ove distance, koliko je bilo teško izboriti se za mjesto u velikom timu?
Kada sam tek stigao u Ameriku, bilo je teško privići se jer nisam znao engleski jezik. Ali s obzirom da sam imao dobre ljude oko sebe koji su mi pomagali, uspio sam brzo da se prilagodim i naviknem na njihov način života. Bilo je veoma teško izdržati sve treninge, plus predavanja, plus uspjeti održati dobre ocjene jer su pravila jednostavna: loše ocjene – nema košarke, tj. kažnjen si i suspendovan dok se ne popraviš u školi. Obrazovanje je na prvom mjestu u USA. Na početku je bilo teško izboriti mjesto, ali čim sam se malo adaptirao, zasijao sam u punom sjaju i to im se svidjelo.
Koliko se život u Teksasu razlikuje od života u Bratuncu? Koliko tamo ljudi znaju o BiH? Znaju li uopšte gdje se nalazi naša država?
Život u Teksasu je dosta različit, prije svega mnogo je vruće i sparina je. Hrana je drugačija, ljudi razmišljaju drugačije, sve je potpuno drugačije. Takođe, zanimljivo je da su im zime blage i uglavnom do 0 stepeni, rijetko kada pada snijeg, a i kada padne to je možda 2 cm snijega. Snijeg od 2 cm je za njih veliki snijeg i znači vanredno stanje, što je za mene bilo fascinantno. Ekonomija i životni standard su na mnogo, mnogo većem nivou nego u BiH.
Mali broj ljudi uopšte zna o Evropi, a da ne govorim o BiH. Dosta ljudi me je pitalo da li je to grad-država ili šta je, i da li se još ratuje. Ali takođe treba napomenuti da ima nekolicina ljudi koji znaju dosta o nama i našoj istoriji, počevši od Jugoslavije pa do rata.
Znamo da si u inostranstvu našao ljubav svog života i sada si srećno oženjen. Čestitamo. Sa kim si se tamo još družio? Da li možda tamošnji ljudi imaju predrasude u vezi sa BiH i našim narodom?
Hvala. Da, Kate, moju suprugu, upoznao sam druge godine studiranja i mogu vam reći da je to nešto najbolje što mi se desilo u USA. Sa njom je život mnogo lakši u svakom pogledu, jer je predivna osoba. Uglavnom sam se družio sa saigračima iz tima, jer su bili rijetki trenuci da naletim na naše ljude. Mada su prve godine bila još dva momka sa naših prostora u istom gradu gdje sam studirao, samo na drugom univerzitetu, pa smo se viđali često. Amerika je nastala od raznih ljudi iz raznih država, tako da nemaju baš predrasude ni prema kome, ali malo je ljudi koji znaju o BiH bilo šta.
Već smo pomenuli tvoju igru za reprezentaciju BiH. Kako se osjećaš kad te pozovu selektori? Kakav je osjećaj igrati za reprezentaciju?
Da, za reprezentaciju igram od svoje 16. godine i naravno da je velika čast i veliko uzbuđenje kada me pozovu selektori. Igrati za reprezentaciju je fenomenalan osjećaj, jer je cijela država iza tebe i navija za tebe.
Danas si ponovo u BiH i kapiten si OKK “Spars” iz Sarajeva. Da li si zadovoljan što si opet u svojoj zemlji i bliže porodici? Da li se razlikuje igra u OKK Spars od one koju si igrao na koledžu?
Ovu sezonu sam proveo u OKK Spars iz Sarajeva i sticajem okolnosti bio sam kapiten. Lijep je osjećaj opet biti kod kuće, tj. u Bosni, pričati svojim jezikom, jesti domaću hranu i biti blizu porodice i prijatelja. Evropska košarka je dosta različita od američke, tako da je teško i tamo i ovamo, ali sve zavisi od osobe i toga koliko se brzo prilagođava novoj situaciji. Što se mene tiče, ja uživam da igram gdje god da sam.
Da li imaš neke planove za budućnost po pitanju svoje karijere? Imaš li neke ponude u planu?
Budućnost svakog košarkaša je nepredvidiva, pa tako i za mene. Ja sam imao dobru sezonu iza sebe, ponuda ima, to je bitno, ali je još rano za donošenje odluke. Tako da ćemo o tome krajem ljeta.
Na kraju, da li imaš nešto da poručiš mladima koji žele da uspiju u poslu kojim se bave?
Poruka za sve mlade koji žele da se bave sportom ili bilo kojim poslom i žele da uspiju je sljedeća: Dajte sve od sebe. Dakle, svaki dan daj 100 odsto svojih mogućnosti šta god da radiš i, naravno, vjeruj u Boga i njegov plan i sve će doći na svoje, prije ili kasnije, i bićeš srećan u svakom pogledu. To je na neki način i moj moto u životu.
You must be logged in to post a comment Login