Može li Dom zdravlja u Bratuncu dobiti ime po doktoru Katiću

Doktorica Nada Vasić iz Bratunca je sa kardiolog na pulmologiji Kliničkog centra Srbije u Beogradu, a od prije tri godine je u penziji, i nedavno je na društvenim mrežama predložila ime Doma zdravlja Bratunac koji bi mogao nositi dr Zlatan Katić.

Ove godine je 40 godina kako je doktor Katić preminuo, a o njemu je napisala tekst prije nekoliko godina koji nosi simboličan naslov “Čovjek” objavljen na jednoj Facebook stranici.

Čovjek

Doktor Zlatan Katić (1922 – 1983)

Ne znam kako da naslovim ovaj tekst… Što više razmišljam o Bratuncu, o ljudima koji su tamo živjeli i – ili još uvijek žive, sve više želim da napišem priču o jednom zaista posebnom Bratunčaninu, o doktoru Zlatanu Katiću, čika Zlatanu ili samo, doktoru. To bi bio i izraz dubokog i iskrenog poštovanja prema tom Čovjeku. Gotovo sam sigurna da dijelim mišljenje većine onih koji su ga znali. On je bio vrlo neobičan čovjek, najbolji ljekar koga sam upoznala a stalno je potencirao da od medicine više voli, na primjer, književnost. Nije volio da priča o sebi, više je slušao naše svakidašnje priče i doživljaje. Jednom mi je rekao, onako potpuno ravnodušno, da je jedan jedini trenutak opredijelio njegov život. To više nikad nije ponovio. Prije nekoliko godina sam išla da obiđem njegov grob i tada se sjetih tih njegovih riječi.

Kad bi se pomenuo „doktor“, u Bratuncu se znalo da je to doktor Zlatan. Od male zdravstvene stanice početkom 50-ih godina prošlog vijeka pa do današnjeg dana, mnogo je ljekara, doktora radilo kraće ili duže vrijeme u Domu zdravlja ali ni jedan doktor nije mogao biti samo doktor, već uvjek doktor plus ime ili doktor plus prezime.

Doktor Zlatan Katić je počeo da radi u Bratuncu poslije završenog Medicinskog fakulteta u Beogradu i obavezne prakse koju je proveo radeći na Kosovu i Metohiji. Tadašnjim propisima, po završetku studija medicine, mladi ljekari su upućivani u područja gdje je bilo neophodno iskorijeniti neku zaraznu bolest ili pak tamo gdje nije bilo dovoljno ljekara. Tako se sticala praksa u najtežim uslovima, samopouzdanje, sigurnost, kao i poseban odnos prema svima, a naročito prema najtežim bolesnicima. Tako je naš doktor Zlatan Katić, čika Zlatan, naš doktor došao u svoj Bratunac i počeo da radi u maloj zdravstvenoj stanici sa jednom sestrom i bolničarem. Malo je njegovih prijatelja znalo da je on mogao da ostane u Beogradu, na Medicinskom fakultetu jer je bio jedan od najboljih studenata. Radio je godinama sam. Bratunac, Srebrenica, sva okolna sela, sve grane medicine… Bio je porodični doktor, ginekolog, pedijatar, internista, radiolog, često hirurg i neuropsihijatar. Slušao je ljude i oni su slušali njega. Vjerovali mu. Neki od mojih profesora sa fakulteta su bili iz njegove generacije. Kada bi saznali da sam iz Bratunca, pitali bi za njega, pozdravljali ga. Nekima je bilo žao što je Zlatan Katić „završio kao običan doktor u Bratuncu“. Ali to nije bilo tako! Niko od tih profesora, sigurna sam, nije doživio da ga ljudi vole, poštuju, da mu budu zahvalni za sve što je učinio za njih ili njihove bližnje – ne tražeći ništa zauzvrat. Masa ljudi koji su bili na njegovoj sahrani, ili oni koji su radili na poljima u selima kroz koje je prolazila kolona sa doktorovim kovčegom, zastali bi uplakani, ožalošćeni kao da je umro neko njihov najrođeniji. I pozdravljali su posljednji put doktora Zlatana. Beskrajnu tugu ljudi koji su pratili kovčeg pojačavao je uplakani, nijemi bol onih koji su stajali pored puta. Zaista, kada je otišao doktor Zlatan mnogo toga se u našem gradu počelo mijenjati, osipati… Njegovi prijatelji, ljudi sa kojim se svakodnevno viđao, prisjećali su se zajedničkih razgovora, koji su bili tako živi, stvarni. Neobičan čovjek bješe. Pričao je da najviše voli da čita, da raspravlja o književnosti, da popije kafu oko podne u Fontani. Pošto je patio od nesanice često bi ujutru malo odspavao i dolazio kasnije na posao, pa su iz njegovog društva, šaleći se, govorili da doktor radi od ”dvanaest do podne”. Većini njegovih pacijenata to nije mnogo smetalo. Strpljivo su ga čekali i znali da će on da im da pravi lijek za njihovu bolest. Za to je često nagrađivan jabukom koju je neka baka ili nena izvadila iz njedara. Samo bi je obrisao o svoje braon ili zelenkaste somotne pantalone i sa uživanjem pojeo. Ali to njegovo radno vrijeme ”od dvanaest do podne” nekim mlađim kolegama je smetalo pa su se čak i direktoru žalili. Dobili su prijekor uz čuđenje da neko može da se žali na tog doktora, direktorovog, pa i njihovog, učitelja. Doktor je, znalo se, već neko vrijeme imao problema sa srcem. Ali, i dalje je više čitao raznu nemedicinsku literaturu, monografije, beletristiku… I tada je volio da kaže da više voli da „diskutuje sa onima koji se razumiju u književnost“, profesorima književnosti, a ne sa drugima koji ga jure da radi EKG ili da uzima nitroglicerine. Sve češće, gotovo svakodnevno, dolazio je na ”književne diskusije”. Često je to bilo za stolom u hotelu, pa smo i mi ostali, ”nedostojni diskusije” mogli pomalo da se uključimo. Ta druženja su bila puna duha, novih saznanja, simpatičnih nadmudrivanja, anegdota… Za nas je bila čast biti u doktorovom društvu, a i mi smo, sigurna sam, takođe bili dio njegovog srca.

Jednog dana nije došao ni na posao ni na druženje. Tražili smo ga, nigdje ga nije bilo. Njegov bijeli folksvagen je bio ispred zgrade, vrata od stana otvorena. Došao je njegov brat i našao ga mrtvog u sobi. Do tada smo se nadali da je možda otišao u Zvornik, da je ipak odlučio da liječi svoje srce. Doktor koji je svojim znanjem, vještinom, strpljenjem, mnoge izliječio, a one koje nije mogao da izliječi hrabrio da se bore do kraja – umro je sam, bez borbe.

Moje sjećanje na doktora Zlatana Katića nema književne pretenzije niti je cilj da se o njemu ovdje kaže sve. To nije ni moguće. O čovjeku tako velike erudicije, izuzetnom ljekaru i prijatelju svih Bratunčana od rođenja pa dalje svako bi mogao ispričati svoju priču i sve bi one bile naslovljene „Čovjek“.

Lijepo bi bilo da se Bratunčani oduže ovom velikom čovjeku dajući Domu zdravlja njegovo ime.