Milovanović: “Suštinski se još uvijek bavimo prošlošću”

Nedavno smo na našem portalu predstavili mladog pjesnika iz Srebrenice Marka Maruna Milovanovića. Tom prilikom smo upoznali javnost sa njegovim prvim koracima u svijetu poezije. Sada, nakon izvjesnog perioda govorimo o novim uspjesima ovog mladog i uspješnog pjesnika kao i njegovim pogledima na kulturu, polažaj mladih.

1. U prvom prilogu o tvom radu smo vidjeli da si na samom startu imao zavidne rezultate. U kom pravcu se sve to sada kreće, ima li kakvih novosti?

U međuvremenu se desilo dosta toga prijatnog. Učestvovao sam na dva najstarija i najveća festivala koja okupljaju stvaraoce sa svih prostora nekadašnje SFRJ za mlade. Tačnije, po konkursu sam izabran za učešće u finalu. U pitanju je 47. Festival poezije mladih u Vrbasu (Srbija), gdje sam nastupao kao jedini građanin BiH. Takođe sam pozvan da učestvujem na 54. Festivalu kulture mladih Srbije (Knjaževac) kao jedan od dvoje predstavnika naše države u višedecenijskom dijelu programa, na takozvanoj “Večeri Timočke lire”.

Poziv u Vrbas mi je omogućio pojavljivanje u 42. broju časopisa za književnost, umjetnost i kulturu “Trag” sa četiri pjesme i time me priključio čitavim plejadama generacija pjesnika koje su kroz ovaj festival stasavale.

Kao zajedničku nagradu za utisak samosvjesnih, stilom raznolikih i jedinstvenoj ideji nastrojenih beogradska izdavačka kuća “Gramatik” finalistima je omogućila štampanje zajedničke zbirke pjesama. Zbirka ” Izlomljene linije “ je izašla iz štampe i biće promovisana u Klubu književnika u Beogradu. “Timočka lira” je bila organizovana pod pokroviteljstvom Radio Beograda, medijski propraćena i emitovana u sadržaju kulturno-umjetničkog programa.

Dobitnik sam i nagrade “Joan Flora” na Međunarodnom festivalu poezije i kratke priče u organizaciji Scene svih kreativnih iz Novog Sada. Uvršten sam u zbornik „Prijedorski književni karavan 2015“. Po konkursu štampan u zborniku najboljih boemskih pjesama za 2015. godinu, “Boemske pesme“ (Gramatik, Beograd).

2. Kakav je odnos lokalne zajednice prema tvom dosadašnjem radu?

Zahvalan sam vašem portalu i Prijateljima Srebrenice na pažnji i medijskom prostoru. Za sada postoji samo odnos informativnog karaktera.

E, tu se može postaviti jedno pitanje o svrsishodnosti postojanja kulturnih institucija. Ne vapim ni za kakvim posebnim tretmanima. Niti su mi neophodni. Nikada nisam imao problem sa samopotvrđivanjem. Najbolje je da svako radi svoj posao onako kako smatra da je najplodnije. Rezultati su ipak najpravednije presude. Kao što funkcioneri odgovaraju svojim povjeriocima, tako i ja imam ogromnu odgovornost prema uvaženim članovima žirija koji su izdvojili moj rad.

3. Kakav je u globalu tretman kulture u društvu?

Kultura je postala svojevrsna zabava. Nekada smo imali otmene stvaraoce i blatnjave fudbalere, a sada je to u potpunosti obratno. U svojoj srži ona je oduvijek bila vezana za entuzijazam, tako da je najvjerodostojnija identitetska legitimacija društva. Sa trenutnom vrstom identiteta slabo ko može biti zadovoljan. Pogrešni ljudi na pogrešnim mjestima, nekakva blještavost nesvjesti i besramnosti, zapakovane suštine u celofanima formalnih priznanja i hvalospjeva o odrazu bez skoka.

Svjedoci smo svih kriza ovog vremena. Najizraženija je svakako kriza duha. Oduvijek se za kulturu moralo boriti i ličnim pečatima davati joj polet i kontinuitet. To je ujedno najteži i najslađi posao. Njome se istinski bave samo hrabri i pleminiti. Mislim da se stvari mijenjaju sporo, ali da idu u pozitivnom pravcu.

Ono što zaista ohrabruje su prilike za mlade. Regionalno gledano, Srbija je nastavila da baštini kulturno nasljeđe iz nekadašnje SFRJ. Tome svjedoče razni festivali svih mogućih karaktera koji okupljaju kvalitet čitavog regiona. To se ne bi moglo reći za ostale države, jer selekciju uglavnom prave po nacionalnoj liniji. Osvješćenost po raznim vidovima kulturnog izražaja će sigurno postajati sve izraženija. Govorim o individualnim izborima razumnog čovjeka.

Ne mogu a da ne pomislim na stare žene, bake, tetke, koje su nekada ručno vezle goblene. Svoju maštu bi tako pretočile u na primjer, morski zalazak sunca. To je sigurno bilo jedino more koje su vidjele. Nikada u njega nisu zakoračile, ali su svakako uspjele da izađu iz pozlaćenog rama. To je pobjeda ljudske plemenitosti i čestitosti. Nažalost, iz mnogih razloga kultura se nekada kulturno povlači.

4. Kakvo je po tvom mišljenju kulturno stanje u našem gradu?

Formalno gledano, moramo priznati da postoji vrlo zavidan broj kulturnih dešavanja za jedno ovako malo mjesto. Ipak, suštinski se još uvijek bavimo prošlošću. Ne prihvatamo činjenicu da je trenutak u kojem jesmo jedino što zapravo posjedujemo. Za svaku pohvalu su manifestacije koje se održavaju, ali sadržaj je sve manje prilagođen lokalnom stanovništvu. Sve manje gradimo ono što bi trebalo da bude naša zajednička identifikacija. Za sada imamo razgranatu političku kulturu sjećanja i kulturu dovođenja kulture. Zamisao manifestacije “Kao nekad prije“ je vrijedna pomena. Ideja je dobra. Itekako pristojan kulturno-sportski karakter. Ali, dokle više to “prije“? Koliko ima ljudi iz našeg grada koji uopšte mogu o tome da posvjedoče? A šta je sa onima koji prije nisu ovdje živjeli? Šta je sa generacijama koje dolaze?

Kultura se odnosi na cjelokupno društveno nasljeđe neke grupe ljudi, na naučene obrasce mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izraze tih obrazaca u materijalnim objektima. To je sistemski proces kontinuiranog kreiranja obrasca ponašanja kroz direktno posredstvo između kulturnih i obrazovnih institucija. Mnogi se usuđuju da kažu da je loša posjećenost naših građana kulturnim dešavanjima proizvod jedne ograničenosti i duhovne praznine. To je rezultat jednog potpuno lošeg dugogodišnjeg pristupa u kojem se uglavnom nastojalo žrtvovati sve ono iskreno za rad nekih ciljeva omalenih ljudi i političkih interesnih grupa, koji su zaista uspješni intelektualni geometri jer im je postavljanje međa uska sprecijalnost. S obzirom da riječ kultura potiče od latinske riječi colere, što znači štititi, čuvati i poštovati trebamo se zapitati šta smo od toga dali kulturi?

Mi se svakako imamo čime pohvaliti. Ali, moramo se baviti više suštinom nego formom. Rad Omladinskog centra je vrijedan svake pohvale. Svojim angažovanjem svakako dopronosi razvijanju čak i regionalnog aktivizma. Shvatam, sve je podređeno političkom sistemu. Mi imamo vrlo malo zdravih kulturnih radnika.Uglavnom su to ljudi koji posredstvom klika i lajka funkcionišu, tako da to nisu zdravi kulturni radnici nego kulturni nadničari.

5. Šta na kraju poručiti mladima?

Nezahvalno je bilo šta poručivati, ali reći sv oje mišljenje nije grijeh. Pitanje zajedništva i odbacivanje podjela više nije stvar emotivnog htenja, nego zdravog razuma.Mladi ljudi ne smiju da u nedostatku inicijative postanu osujećeni kritičari i analitičari. Takav odnos vrlo brzo prelazi u ponašanje miša. I to onog koji djeluje iz svoje mišije rupe iz koje sve zna, razumije i sve zamijera, ali samo u okviru nje posmatra aktere.

Činjenica je da se pasivnost mladih ne može samo njima pripisati. Obeshrabljenost i pesimizam nije samo pitanje mentalnog koda, već i neadekvatne podrške i nebrige.Naravno, radi se na poboljšanju uslova za život mladih. Ne možemo očekivati da postanemo društveni faktori sa malo društvene angažovanosti i još manje društvene odgovornosti.

Veliki pjesnik je rekao: “Ubi me prejaka reč”. Mislim da će nas ubiti sve one prećutane riječi i svi neiskreni osmijesi iza kojih se kriju ostrašćene grimase na svaku pomisao prihvatanja različitosti.