Milovanović: Nikada nisam imao striktne planove

Marko Marun Milovanović nedavno je široj publici prikazao svoj umjetnički rad, pisanje poezije. Marko je dobitnik brojnih književnih nagrada i priznanja, o čemu smo pisali na našem portalu.

O njegovom stvaralaštvu i kulturnom životu u Srebrenici imali smo priliku razgovarati, pogledajte.

1. O tvom radu kao i nagradama u Srebrenici nije se mnogo znalo. Odakle ljubav prema poeziji i da li imaš uzore?

Možda će ovo zvučati tipično, ali bez ikakve pretencioznosti ili još gore lažne skromnosti, još od dječačkih dana se u meni javila ljubav prvenstveno prema pisanju. Nije to na početku bila samo poezija, nego više nekakva vrsta emotivno-spoznajnog dnevnika. Sve je to nastajalo uz nerazdvojivo posredstvo muzike. Sa poezijom sam se našao na pola puta. Nisam je tražio, niti je ona mene trebala. Sa distance se posmatramo i kao prolaznici i kao danonoćni pratioci. Distanca nam omogućava prepoznavanje u nepoznatom i pretapanje u jedinstvenost, koja je put ka bezbolnijem i neizbježnom preklapanju u gomilu. U tom bogatstvu duha ja sam povlašćen. Ništa ne dajem, a dobijam sve. I to sve, naravno, kroz transfere energije koji su privilegija samo velikih ljubavi.

Generalno, nisam sklon idealizovanju pojedinaca. Ideja je majka svih plodova. Čitao sam dosta, vjerovatno ne i dovoljno. Sam čin stavaranja je toliko plemenit da svaki njegov poklonik izaziva visoko poštovanje. Ipak, siguran sam da je moje pisanje više utemeljeno na ličnoj perceptivnoj mapi i smislenoj slici stvari i pojava nego na utisku pročitanog.

Nezahvalno je praviti selekciju u mnoštvu kvalitetne poezije. Ako bih gledao šire, lik i djelo Miroslava Antića je neprocjenljivo.

2. Veoma zapaženo je prošao prvi članak koji smo objavili o tvom književnom radu. Kako ljudi u Srebrenici gledaju na tvoj literarni uspjeh, da li si postao popularniji?

O popularnosti bi bilo zaista neozbiljno govoriti. Istina je da je članak prošao dosta zapaženo. Nadam se da je to proizvod iskrene povratne reakcije pročitanog, a ne samo podrška nečega što i nije toliko svakidašnje. Ljudi su naprosto iznenađeni.

Međutim, to nikako ne bi trebalo da bude spektakularno. Kada je nešto nerazdvojivo od čovjeka postaje njegovo identitetsko obilježje. Nego, brine me nedostatak balansa. Vjerujem da postoji i negativna kritika. Za sada je ona uzdržana.

3. Nedavno smo pisali o sve manjem broju kulturnih dešavanja u našem gradu. Po tvom mišljenju, kakva je kulturna ponuda i da li si imao poziv da se predstaviš i prikažeš svoj rad na neko manifestaciji?

Mislim da bi bilo krajnje vrijeme da prestanemo Srebrenicu spominjati u kontekstu autonomije neblagostanja i neambijentalne uokvirenosti po svim aspektima društvenih standarda. Generalno gledano, sve je manje kulturnih manifestacija. Možda smo se previše učaurili pa nismo svjesni da je u mnogim opštinama i gore po pitanju kulture i mladih. Naravno, uvijek treba njegovati prilike za eventualni napredak.

Mislim da se rijetko pitamo gdje smo mi u svemu tome? – Koliko u nama ima entuzijazma, tj. pokretačke snage? – Da li bih ja trebao da krivim lokalnu zajednicu što do sada nisam učestvovao na manifestacijama, a do prije par dana nisam ni predstavio svoj rad svom gradu? Naravno da ne.

Problem je u osnovi sistemske prilike. Nisam siguran kolika je angažovanost institucionalizovane kulturne scene u smislu preraspodjele sredstava u namjenske svrhe. Uglavno je ona neinstitucionalizovana strana okusnica ideologije i strategije zdrave kulturne politike, ali ona brzo postane egzistencijalno ugrožena. Razlog za nezadovoljstvo je i činjenica da je Srebrenica specifična po zavidnom broju talentovanih i kreativnih ljudi, a sredstava je nedovoljno.

Često šaljemo poruke o maćehinskom odnosu Srebrenice prema svojim građanima. A da li smo mi spremni da budemo dobra djeca? – Mnogi su to i bili, pa kada odrastoše zaboraviše ko ih je podizao. O tome govore brojni primjeri sada uspješnih po centrima naše države koji majku proglasiše za maćehu pa postadoše uvaženi moralno-intelektualni patuljci. Identitet za integritet, poštena razmjena.

Lokalna zajednica je dobrim djelom odgovorna za sveopštu situaciju, ali svi smo mi karike u uzročno-posljedičnom lancu odgovornosti.

4. Da li će tvoj gest i pojavljivanje u javnosti biti podsticaj da i drugi mladi ljudi iz Srebrenice predstave svoj rad široj publici i izađu iz mraka anonimnosti?

Zavisno kako gledamo na anonimnost. Da li kao tokove bez nas ili nas bez toka. Bitno je da budemo apsolutno iskreni u onome što radimo i da radimo prvenstveno radi sebe. Ako ne spoznamo sebe vječito ćemo biti anonimni, čak i u slučaju učestale identifikacije drugih kroz nas. Priznajem da sam dugo razmišljao u vezi sa objavljivanjem. Nisam bio skeptičan zbog reakcije, već je sve to toliko lično da nisam htio tako olako da izlažem svoju poeziju sve češćoj praksi oskrnavljenja i banalizovanja od strane samoprozvanih modernih umjetnika. Mislim da sam se obratio pravim ljudima i da nisam pogriješio. Naravno, bilo je i negativnih mišljenja. Na početku sam pisao dosta apstraktno i imaginacija je bila jedini opisni ambijent. To je zasmetalo jednom uredniku i dao mi je sugestije u smislu kontrolisanja uvijek prisutnih momenata zanosa, govoreći da samo tako autoterapija može da preraste u poeziju. Nisam napravio zaokret u pisanju, ali sam počeo da koristim slike iz realnog života. To će mi omogućiti pojavljivanje u narednom, 27. broju, Balkanskog književnog glasnika.

Znate,  još uvijek je prisutan stereotip o stvaranju kao vidu bježanja od stvarnosti. Onda se pojedini stvaraoci pretvore u neke sentimentalno-učaurene ličnosti što im predstavlja veliku barijeru na putu ka pojavljivanju u javnosti. Pa smo mi prozvani mekušci, a ostali odvažni života vojnici. U mom slučaju je pisanje direktno suočavanje sa realnošću. To nije pesnica u čelo, ali je umijeće udahnutog darivanja života svakom slovu. Slovu, koje dostojanstveno priznaje nesavršenost kao najveću sličnost svih razlika. Slovu, koje će svjedočiti o životu poslije svih života.

Izlazak iz anonimnosti ne smije da bude cilj. Pisanje je velika privilegija plemenitosti koja je sama po sebi dovoljna u osnovi. Međutim, pojavljivanje u javnosti svakako može omogućiti da autoterapija preraste u ozbiljno stvaralaštvo, koje kao takvo i ne mora postati. Namjere treba da budu čiste, iskrene i nikada bojažljive i strijepeće od povratne reakcije, i uz odsustvo pretenzija. Moramo da shvatimo da je umjetnost kao profesija materijalno dovoljna samo rijetko privilegovanima. Zato neka skromna požuda nam svlada projekciju na platnu neobranog slada. Zato, ko nije spreman za ulazak u svijet gdje je duh jedino bogatstvo, energija jedina sila, entuzijazam jedini vazduh, ljubav jedini zakonik i slovo jedina zaostavština, onda je bolje da ostane u sebi. Manje će biti povrijeđen.

5. Možemo li uskoro očekivat zbirku pjesama?

Mislim da je za zbirku još rano, bar u nekom skorijem periodu. Materijala imam sasvim dovoljno. Pokušaću i da učestvujem na nekim regionalnim konkursima. Vjerovatnoća da tako uspijem je prilično mala, ali nisam opterećen ishodima. Nikada nisam imao striktne planove.