Kad se „Apolo 11“ spuštao na Mjesec

Šezdesetih godina prošlog vijeka mnogo se pričalo o misiji „Apolo“. Svakodnevno se komentarisalo kako svemirski brodovi kruže oko Mjeseca i samo se čekao dan kada će Apolo 11 sletiti na susjednu planetu. Stariji su Srebreničani sumnjičavo gledali na sve vijesti, a mi djeca smo navijali za dan kada će se to i dogoditi.

Piše: Sadik Salimović

I došao je taj dugo najavljivani dan. Uspješno je „ispaljen“ Apolo 11, a mi smo to sve gledali na televiziji.

„Ovo je obična raketa”, rekao je stari brico, naš komšija kod koga smo gledali prenos. „Ona može da odleti bilo gdje, ne mora baš na Mjesec“.

Mi djeca smo samo šutili i gledali. I čudili se kako iz rakete izlazi dugi plamen koji samo ne spali kompletnu raketu. A ona je išla u nebo i brzo se gubila u prostoru.

„Kako li će ona nanišaniti na Mjesec”, pitao se komšija.

I raketa (Apolo 11) je odletjela. Tek poslije nekoliko dana javljaju da raketa treba da se spusti na Mjesec. Svi smo ponovo bili pred televizorom. Sad je još više ljudi bilo kod komšije brice, jer u to vrijeme malo ko je i imao TV aparat.

Da se ne bi TV „trošio“ nije se palio svaki čas, nego samo kad je Dnevnik ili neka serija. A spuštanje rakete na Mjesec je poseban događaj, pa je TV upaljen mnogo ranije da se ne bi propustila ova važna svjetska atrakcija.

Gledamo – dio rakete se spustio na mjesec. Otvaraju se vrata i izlazi kosmonaut (Neil Armstrong). Skakuće, lebdi, leti…

„Lažu! Nije istina. Ovo ne može biti“, govori brico.

„Kako lažu? Vidiš da čovjek šeta mjesecom?“

„Izađi pa vidi kroz prozor da na mjesecu nema nikog. Da ima, vidilo bi se odavde“, uporan je brico.

Mi ostali smo gledali i pogotovo djeca ostali zapanjeni onim što smo vidjeli. Vjerovali smo da su ljudi sišli na mjesec, da su hodali po njemu i da su uzeli uzorke sa mjesečeve površine.

Kasnije smo, dugo godina poslije, i mi počeli ozbiljno razmišljati o onome što smo gledali jula 1969. godine. Jer, da su ljudi tada bili na Mjesecu, sigurno bi to i dalje radili, ali lakše, učestalije i brže se letjelo do Mjeseca.

Možda je brico bio i u pravu.

6. jula 1969. lansiran je Apollo 11 sa trojicom astronauta: Neil Armstrongom, Edwin. E. Aldrinom i Michael Collinsom. Zanimljivo je da su sva trojica rođena iste godine – 1930. godine.

20. srpnja 1969. godine Neil Armsterong prošetao se površinom Mjeseca zajedno sa svojim kolegom Aldrinom, a prilikom silaženja iz modula rekao je povijesnu rečenicu: “That’s one small step for [a] man, one giant leap for mankind” (Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo). Cijeli postpuak promatrali su putem televizije stotine milijuna ljudi na Zemlji. Na Mjesecu su ukupno proveli 21 sat i 30 minuta. Ljudi su sletjeli na drugi svijet, ljudi su sletjeli na Mjesec!

No nije se spustilo na Mjesec jednom. Ukupno je učinjeno 6 spuštanja tijekom kojih su sakupljeni kilogrami stijena i mjesečevog kamenja. Na primjer, Apollo 15 lansiran 26. srpnja 1971. spustio se na Mjesec 29. srpnja. Nosio je ‘lunarno vozilo’ s kojim je napravljeno 28 kilometara po površini Mjeseca. Zašto se spuštanja danas ne događaju je jasno na prvi pogled. Ljudi su u tih 6 spuštanja sakupili dovoljno kamenja za proučavanje na Zemlji, a ponovni dolazak na Mjesec ne bi imao smisla (osim ako ga ne želimo kolonizirati, što u ovom trenutku nije moguće), a uz to iziskivalo bi ogromne količine novca.

Slijetanje dolazi u pitanje?

Danas, 45 godina nakon povijesnog leta, neki dovode u pitanje slijetanje Apolla 11 na površinu Mjeseca. Navode brojne razloge zašto to tada nije bilo moguće i ukazuju na ‘dokaze’ da je sve snimljeno upravo na Zemlji, u filmskom studiju.

(Citat sa portala Čuda prirode)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala eSrebrenica.ba