Kad je čika Sabriju udarila cjepanica

Tog julskog predvečerja našu igru prekinula je sirena ambulantnog vozila koje je projurilo iz pravca Zelenog Jadra. Takve slike bile su rijetkost u vrijeme šezdesetih godina prošlog vijeka. Mi djeca smo se uplašili i razbježali kućama. Nismo znali zašto je bolnički automobil projurio brzo, a nismo nikog smjeli ni da pitamo. Niko od starijih ni nas nije ništa pitao jer djeca se u to vrijeme nisu ništa ni pitala.

Piše: Sadik Salimović

Tek sutradan smo saznali da je cjepanica pala sa kamiona i teško povrijedila našeg komšiju, čika Sabriju, našeg doktora. Mi djeca smo ga tako zvali jer je radio u bolnici. Nije bio doktor, snimao je na rendgenu, ali, svako ko je radio u bolnici, za nas djecu je bio doktor.

Čika Sabrija je ozdravio, ali je dugo nosio zavoje na glavi. Ozdravio je zahvaljujući, tada čuvenom doktoru Bogdanoviću. Pojedinosti o cijelom slučaju saznao sam tek poslije 52 godine, čitajući Bilten Socijalsitičkog saveza radnog naroda – broj četiri od 20.jula 1962. godine.

Čika Sabrija, naš dječji doktor, objavio je u njemu zahvalu doktoru Bogdanoviću. Evo tog teksta:

Ovaj tekst mnogo govori o vremenu od prije 52 godine. Govori da se informisanju građana posvećivala pažnja jer je bilo pisano glasilo. Doduše, štampan je na tada najsavremeniji način – šapirografom, ali je naslovnica odštampana u Titovm Užicu. Govori nam i o brizi ljekara za pacijente. Može se reći da ljekari u srebreničkom Domu zdravlja i danas vode brigu o svakom pacijentu.

Doktor Bogdanović potrudio se da nađe i led neophodan za umanjenje bolova i spadanje otoka na čika Sabrijinoj glavi nastalih od udarca cjepanice. Led se tada, u sred jula, mogao naći samo kod poslastičara Keme i Ragiba. Mirza, Aljo i Hajrudin, sinovi Ragiba poslastičara su tokom zime sjekirom razbijali led sa zaleđenih rijeka i potoka i odvozili ga i deponovali u pećine koje su se nalazile na putu prema izvoru Crnog Gubera. Tu bi led ostajao dugo u takvom stanju, a u ljetne dane, Ragibovi sinovi su dovozili komeda leda u poslastičarnicu. Led bi se tucao i stavljao u priručne miksere, miješao sa mlijekom, jajima i svim ostalim „derivatima“ i pravio se sladoled. Sladoled se nije smio lizati jer je postojala mogućnost povrede jezika i usana od oštrica istucanog leda. Većina djece je taj sladoled samo pijukala.

Važno je da je sladoled bio jako ukusan, a slastičar Ragib je tog jula napravio manju količinu te poslastice za onoliko koliko je bilo potrebno leda za izlijećenje čika Sabrijine povrede od cjepanice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala eSrebrenica.ba