Džon iz Holandije, nakon dvije godine besplatnog rada vraća se kući

Autor: M. Kojić

Mladić po imenu Džon Monen (John Moonen) iz Holandije u Srebrenicu dolazi slučajno, putujući Evropom, posredstvom terapeutske orgaizacije Crea Thera International koja oko 10 godina radi u Srebrenici. Nekoliko puta, kratko je dolazio u Srebrenicu nakon čega je odlučio doći na duži period i raditi sa djecom.

Džon ima 31 godinu i po zanimanju je muzičar. Objavio je jedan solo album a u svojoj zemlji nastupa sa nekoliko bendova.

Nakon prve posjete Srebrenici znao je da tu želi doći na duže vrijeme i uraditi nešto, što se i desilo.

“Moja prva posjeta Srebrenici bila je 2010. godine u septembru kada sam čuo za projekat Crea Thera došao sam na par dana da vidim kako ta organizacija radi i saznao sam više od Tomasa i Mladena koji rade u toj organizaciji”, priča Džon.

Iako je muzičar, nije puno znao o radu sa djecom kroz muziku, kako kaže, bio je iznenađen kako osoblje organizacije radi sa djecom i kroz muzičke i umjetničke radionice gradi konekciju, jaku vezu sa djecom.

Već u 2012. godini Džon se vraća na duži period, ovoga puta na mjesec dana gdje radi sa tinejdžerima koji su osnovali svoj bend, pomaže im da naprave i snime svoju prvu pjesmu.

“To je bio moj prvi samostalni projekat i bio je jako izazovan, u smislu da smo, radeći na pjesmi učili i bolje da sviramo instrumente pored toga, družili smo se i bolje upoznavali. Nakon toga odlučio sam da krenem duže da radim u Srebrenici i to je počelo 2013. godine”, objašnjava Džon.

Uspio je nešto da uštedi novca, sačuva od plate i svirki, ali to nije bilo dovoljna da u Srebrenici provede naredna četiri mjeseca tako da je podršku dobio od porodice, prijatelja i organizacije koji su mu pomogli da dođe i radi sa djecom, bez ikakvog projekta već sa željom da nešto samostalno uradi.

“Ostao sam ovdje, što duže sam mogao, tokom tog perioda upoznao sam još ljudi, upoznao sam drugu kulturu. Iskreno, za mene je ovo bilo veliko iskustvo, sa jedne strane velika promjena a sa druge to gostoprimstvo koje vlada ovom zemljom, ne kao u Holandiji gdje su svi okupirani sobom, ovdje je drugačije više vremena za život, ljudi su prijatni”, kaže Džon.

Džon se ponovo, u septembru iste godine, vraća u Srebrenici gdje nastavlja svoj rad sa djecom i tinejdžerima koje je upoznao. Interesovanje djece počinje da raste za njegove radionice tako da je tokom sedmice uvijek bio zauzet, djeca su bila zainteresovana za klavir, gitaru, bubanj i brojne perkusije.

“Određeni broj djece dolazio je i dva puta sedmično tako da su imali priliku, željeli su da savladaju osnove instrumenata, i imali smo vremena da uradimo nešo konkretno,” rekao je Džon.

Nakon pauze, ponovo se vraća u 2014. godini i nastavlja sa radom i tada vidi da se njegov cilj, a to je sklanjanja djece sa ulice i organizovanje vremena u kojem nešto korisno rade i druže se, zaista ostvaruje i da djeca, osim muzičkog napretka i sazrevaju, zapravo odrastaju. Pored radionica koje je držao za djecu on je sa njima ostvario i prijateljstva, ne samo sa djecom već i sa mnogo ljudi u Srebrenici.

“Za mene, najzanimljiviju dio jeste kada mi djeca prilaze na ulici, razgovaraju sa mnom, pitaju me kako sam, to zaista cijenim i zaista se osjećam dobro kada to rade”, priča Džon i dodaje da su njegov boravak u Srebrenici učinili prijatnim i ljudi koji su nesebično bili uz njega.

Svaki put kada bi se nakon tri do četiri mjeseca vratio kući u Holandiju, tražio je posao i štedio novac da se ponovo vrati u Srebrenicu. Naravno, sve to ne bi mogao da nije bilo njegove porodice i prijatelja koji su ga pune dvije godine pomagali i vjerovali u njega.

Ubrzo, sa srebreničkim muzičarima, pokreće bend Momo Polovka u Srebrenici koji za kratko vrijeme postaje jedan od omiljenijih u Srebenici i Bratuncu gdje, najčešće i nastupaju.

Na pitanje da li može da izdvoji nešto što mu je u našoj zemlji ostalo kao najbolje iskustvo, najbolji momenat rekao je da ima mnogo toga, ali da su mu najvažnija iskustva i prijateljstva koja je stekao u Srebrenici.

“Nisam očekivao da mogu u Srebrenici stvoriti tako dobra prijateljstva, neka od njih su i više od prijateljstva, poput porodice. Uvijek ću se rado vraćati ovamo, sada moram polako da završavam svoj posao ovdje i da se vratim u Holandiju, pronađem posao i budem bliže porodici. Ovo nije završetak mojih radionica, ovo je ono što će biti dio mene i nešto što nikada neću moći da zaboravim. Kada na jednom mjestu provedete puno vremana, ljudi vas prihvate, a vi to mjesto doživljavate kao drugu kuću onda mora da budete sretni”, kaže Džon.

Ono što mu je zaista nedostaje tokom boravka u Srebrenici jesu djeca njegove braće i sestara koji su mali i koji, svaki put kada se vrati kući tako brzo rastu, to je ono što propušta.

Svoje oduševljenje nije krio o prirodnim ljepotama naše zemlje, hrani, ljudima ali i da će mu ovaj ambijent nedostajati.

“Ovdje je zaista puno lijepih stvari, priroda je divna, tako divlja i stvarna. Ono što će mi nedostajati je ukusna hrana, kvalitetno meso i povrće koje ima pravi ukus hrane. Ovo mjesto bi moglo biti pravi turistički centar, toliko je mogućnosti koje nisu iskorištene, priroda, to bi svaki turista jako puno cijenio,” priča Džon.

Već polako završava sa radionicama, pozdravlja sa djecom sa kojima je radio i družio se. Spontano, nastala je i pjesmica “Thank you John” za sve što je uradio za djecu a 01. novembra ovaj momak odlazi nazad u Holandiju.