Drama D. Kolovića – Drama gospodina Života

Dejan Kolović, On, život i g-đica Smrt, radio-drama

U današnjem društvu koje nastoji neutralisati humanost kod čovjeka strah je postao mehanizam za upravljanje ljudskim životima. Pored strahova od raskidanja sa porodičnim nasljeđem, očekivanja sredine, izopštenosti od generacijskih trendova, neuklapanja u obrasce mišljenja mase, djelovanja izvan konformističkih zona jednoumlja, kao i straha od egzistencije, nametnut je vrhovni strah od smrti. A šta je smrt? Da li je to kraj ovozemaljskog životnog ciklusa? Ili trenutak kada tijelo otiče u dušu, tj. kada duša postaje naše prirodno tijelo? Dejan Kolović nije imao namjeru da daje odgovore na pomenuta pitanja, uz potpuno odsustvo razmatranja religijskog ili suprotstavljenog pristupa tematici.

U svojoj drami predstavio je čovjeka umornog od svakodnevnog života oličenog u potrošačkom individualizmu. Nepodnošljiv odraz u ogledalu, osjećaj nepripadnosti i samoća, dovode u pitanje smisao života. Besmisao je jasan i jedini vidik, a smrt možda sigurno izbavljenje. Na vrlo originalan način pisac Kolović indirektno prizivanu smrt personalizuje u liku neodoljive žene, g-đice Smrt.

Čovjek zastrašen životom očekivao je zastrašujuću smrt. Zavodljiva g-đica Smrt na njegovo beznadežno stanje nudi sebe u najljepšem mogućem izdanju, kao vrhunac njegovog života. Bezličan ljudski život pred sobom je imao obličje nezamislive ljepote u vidu žene. On joj se, kao i životu dugo odupire, a tek na kraju predaje u potpunosti. Srećan što umire, osjetio je vječnost. Time je usmrtio g-đicu Smrt, i udahnuo u sebe novi život.

Čitajući ovu autentičnu dramu sjetio sam se nekoliko redova iz svoje prve knjige pjesama, napisanih umjesto predgovora, a koji glase: “Ne postoji jedinstvena definicija sreće, jer kada bi postojala učinili bi nas trajno nesrećnim. Postoji samo nada da ćemo prestati da se nadamo u bolje sutra, osim ako to bolje sutra ne nazovemo svojim imenom.“ A nazvati život svojim imenom znači stalno tragati za novim danas, bez viđenog sutra. Time ukazujemo na umijeće života kao subjektivno i individualno poimanje stvarnosti.

“On“ u ovoj drami je oličenje ličnosti koja je strana sama sebi. “On“ se zapravo ne plaši života, on se plaši sebe nepoznatog, dakle sopstvene spoznaje. Svaki tračak ljepote za njega je zastrašujuća slutnja razuma, a silazak u zaumlje jezivi odlazak u nepoznato. Pred nama je čovjek izgubljen u nametnutim društvenim kanonima. Ali njegovo očito nesnalaženje u društvenom sistemu lišenom iskonskih ljudskih vrijednosti upućuje na mogućnosti izbavljenja. Kako?

Dobiti obračun sa samim sobom pretpostavka je sigurnog kormilarenja po unutrašnjoj stvarnosti. Način sudara sa spoljašnjim svijetom uslovljen je etičkim i estetskim principima Bića, koje suvereno vlada mikrokosmosom. Način snalaženja usljed čestih bura u ljudskoj savjesti i činjenju govori o snazi uma. Odoliti teškim iskušenjima neobranog slada spoljašnjeg svijeta znači da je Biće postalo glavni akter sopstvene nevidljive stvarnosti. Kao takvo sposobno je za igru života i smrti.

Život kao stalno traganje za svjetlošću u kratkom predahu padanja zvijezda, teče uporedo sa smrću, bilo kao konačištu ili novom početku. Neko je mudro rekao – ne plašim se ja smrti, već umiranja. Isto je pjevati i umirati – govorio je Branko Miljković. Tome bih dodao da je svaka pjesma novo rađanje nakon samo jednog u nizu od umiranja.

Živjeti bez straha prema životu, znači svakodnevno dostojno umirati. Imajući na umu da je naš ovozemljski životni ciklus ograničen, a smrt fizička neminovnost, zar ima većeg izazova za čovjeka od izbora najveličanstvenijeg načina propadanja. Za pisca ove odlične drame,ali i mnoge druge, to je zasigurno pisanje, kao najuzaludniji a sa druge strane najsmisleniji izbor.

Tok radnje, dijalog, jasan i precizan jezik, kao i originalna višeznačenjska simbolika ukazuju na zavidno pripovjedačko umijeće u presjeku životnog i čitalačkog iskustva. Reklo bi se u proizvodu intuitivnog pristupa životu i podsvjesnog izazivanja smrti. Život lišen dostojanstva ne može prizvati ni dostojanstvenu smrt. U slučaju da se “On“ čak ni na kraju drame nije predao trenutku zadovoljstva, g-đica Smrt bi bila primorana da se pretvori u demona. Taj preobražaj bi bio saglasna komparacija čovjeku neprepuštenom božanskom daru života, već strahu od sopstvenog poslaništva na zemlji, tj. strahu od postojanja.

Ipak, život je sam po sebi nerijetko umjereni optimizam. Tu iskru je prepoznala g-đica Smrt i kao neodoljiva žena je iskušala ono neodoljivo u muškarcu, odveć utamničeno. Život je zaiskrio. Čovjek se prepustio trenutku. Osjetio je vječnost, ne razlikujući Život od Smrti. Pred Životom Smrt je izvršila bezbolno samoubistvo.

Smrt je neprovjerena glasina, rekao je Emir Kustirica. Čovjeku kom je strah lako provjerljiv i cjeloživotan, život bi mogao postati neprovjerena glasina, poručio je pisac originalne radio-drame, On, život i g-đica Smrt, Dejan Kolović.

Časopis za kulturu, književnost i umjetnost „Srebrni vijenac“, osvrt Marka Milovanovića, glavnog urednika časopisa (SPKD „Prosvjeta“ OO Srebrenica, broj VI, 2023)