8. mart: “Danas nisam kupio karanfil”

U Srebrenici je samo dan prije ili na Međunarodni dan žena, 8. mart, moguće kupiti cvijeće i to povodom baš tog praznika, što mnogi muškarci, ali i i žene, rado iskoriste, ali ne i ja.

Mnogi se sjećaju poznatog jugoslovenskog filma “Davitelj protiv daviteja” i sjajne uloge Taška Načića gdje kaže: “Ko ne voli karanfile, ne treba ni da živi.”

Ja danas ne volim karanfile, ali ne samo karanfile, već sve poklone kojima se baš danas odaje priznanje majkama, sestrama, ženama, djevojkama, strinama, ujnama, bakama, komšinicama – ženama. Ja baš zbog toga “ne volim karanfile” jer zapravo ti pokloni ne prikazuju sve ono što trebamo uraditi za žene, za njihovu slavu i sve ono što rade za nas, za sebe. To ne kažem iz nekog feminističkog ubjeđenja, kojeg sigurno ima, ali kažem kao neko kome žene mnogo više znače od muškaraca, njih, na moju žalost, tu nije bilo.

Žena kao “Hasanaginica”, žena kao moja majka

Svi se dobro sjećamo poznate narodne balade “Hasanaginice” koja predstavlja opis žene ovih krajeva i koja se koristi kao primjer odnosa muškarca prema ženi na jedan tradicionalni način, koji se i danas upotrebljava, umotan u foliju savremenog življenja.

Mnogi su primjeri današnjice gdje je žena i dalje manje vrijedno stvorenje osuđeno na kućne poslove, rađanje i odgoj djece, koja ispraća i dočekuje i čija su mišljenja gotovo uvijek isključena.

Mnogo je primjera gdje je žena simbol doma, napretka, porodice i neko ko daleko bolje misli na sve, a taj primjer je i moja majka.

Malo je žena, malo je majki kao što je moja, koja je nakon velikih gubitaka postala prava moderne “Hasanaginice” koja već tri decenije svoj život daje za svoju djecu.

Moja majka vrlo mlada je ostala sama, bez svog partnera kojeg su godine rata odvele, kako neki kažu na bolje mjesto, ali svakako, odvele su ga od njegovih najmilijih, a njih ostavili jednoj ženi koja je svoj život posvetila njima.

U najtežim godinama, kada mlada žena, mlađa nego ja danas, ostaje sama sa dvoje male djece, u vremenu u kojem je potrebno preživjeti, potrebno je mnogo snage i volje, mnogo ljubavi kako bi se krenulo dalje, dalje prema životu, ali i pravom preživljavanju koje te godine nose sa sobom. Ona uspjeva u tome jer prošlo je gotovo 26 godina kako je ona i majka i otac, dajući sebe, očuvala dom i porodicu dajući svoj život, svoju slobodu za dva nova života. Njen umor se vidi na njenom licu, njenim pričama, ali njena želja da iza sebe ostavi odgovorne i poštene ljude je iznad svega jer je to roditeljski zadatak. Zato ja “ne volim karanfile”, možda zbog toga ne treba da živim, ali znam šta je žena i koliko je važno da muškarci i žene kreiraju ovaj svijet.

Ipak, pored skupih poklona kojima ih kitimo danas žene su ipak ispod nas muškaraca u svemu jer im ne damo da budu tu u ravni sa nama jer, siguran sam, mnogo su bolje od nas u mnogim stvarima, ali mi to ne želimo da priznamo, iako je taj sklop – muškarci i žene, sasvim sigurno, stvorio sve i stvaraće sve.

Piše: Mladen Kojić

You must be logged in to post a comment Login