BiH – zemlja u kojoj se ne smiješ razboljeti

Šta ako u Bosni i Hercegovini nemaš ni zdravstvenu, ni štednu knjižicu? Ništa. Ne možeš ni umrijeti (od bolesti) jer su i troškovi sahrane preskupi za običnog čovjeka. Ostaje samo da se moliš Bogu za život, zdravlje i koju marku za hranu.

Podatak da u entitetu Federacija BiH 200.000 ljudi nema nikakvo zdravstveno osiguranje, govori o tome da sa zakonskom regulativom nešto nije u redu. Prevelik je to broj da bi se moglo reći da je u pitanju nemar građana, jer bez zdravstvene knjižice možeš se jedino slikati ispred državne ustanove. Za uspomenu i dugo sjećanje. Naravno, primit će te u privatnim ambulantama i bolnicama, a za to je potreban nemali novac.

Šta u slučaju da ga ti ljudi nemaju? Hoće li biti kao u jednom starom aforizmu: „Odvajam od usta da bih imao za hranu“. Štedim na antibioticima da bih imao za, ne daj Bože, operaciju?

Zapravo, koliko danas košta jedna operacija? Recimo, slijepog crijeva. Od toga se, kako kažu, može i umrijeti. Da ne govorimo o komplikovanjim zahvatima. Vjerujem da to niko, od ovih 200.000 ljudi, to ne može platiti.

Kapitalistička i socijalna država

Ako nije u pitanju nemar građana, možda se radi o nemaru kapitalističke države. Koja istovremeno mora biti i socijalna. Makar tako piše u Ustavu. Biti socijalan, ili, socijalno osjetljiv, znači brinuti se o ranjivim skupinama u društvu. To je jedan od glavnih sporednih poslova države.

U Bosni i Hercegovini su siromašni daleko najranjivija skupina. Pogotovo što nisu organizovani ni u kakve interesne skupine i njih niko ne zastupa tako da ne mogu vršiti pritisak na vlast za rješavanje svog problema. O njima niko ne brine, iako su ispostavljeni svim mogućim rizicima: od nekvalitetne, nezdrave ishrane, nehigijenskih uslova stanovanja, nikakvog ili slabog obrazovanja, nezaposlenosti, do svakojakih boleština koje (najčešće) napadaju one sa slabim imunitetom (štedim na vitaminima, da bih mogao kupiti aspirine).

Nisam siguran da li u BiH postoje neke humanitarne zdravstvene ustanove koje besplatno liječe one koji to ne mogu platiti. U kojima rade doktori volonteri i kojima država ili drugi donatori poklanjaju lijekove i medicinsku opremu.

Farmaceutska industrija je jedna od najprofitabilnijih u svijetu i mogla bi se odreći jednog dijela profita (naprimjer, deset odsto – koliki je procenat onih koji nisu osigurani) u korist opšteg zdravlja. Koliko je, samo, pokradeno iz sarajevskog Bosnalijeka, mislim da bi se ti ljudi mogli besplatno liječiti nekoliko godina.

Pronevjereni milioni

Ili, jedan drugi primjer. Procjene su da je u sarajevskom Kliničkom centru, u posljednjih deset godina, različitim putevima i na različite načina, pronevjereno 100 miliona KM (50 miliona eura). Normalan čovjek se pita jesu li najranjivije grupe, za taj novac, mogle imati besplatno liječenje. Da li se, sa tim parama, moglo popraviti sveukupno „zdravlje nacije“?

Odgovor bi bio besmislen, jer su milioni ionako završili u džepovima kriminalnih grupa i pojedinaca.

Naravno, ništa bolje nije ni u Banjoj Luci ili Mostaru. U entitetu Republika Srpska, stanje zdravstva je kritično. Ljekari mjesecima ne primaju platu, a šta onda da očekuju pacijenti? Često se dešava da su po dvoje u krevetu ili da od kuće donose lijekove. Pod uslovom da imaju zdravstvenu knjižicu… One koji nemaju, da i ne pominjemo. Njima samo Bog može pomoći.

Naravno, mnogi od ovih koji nemaju zdravstveno osiguranje žrtve su pohlepnih poslodavaca koji im ne uplaćuju doprinose. Obično troše novac na nešto drugo – na skupe automobile, zemljišta ili kuće,  megalomanske projekte ili dionice, a radnicima isplaćuju minimalne ili bijedne plate i još potkradaju na elementarnim socijalnim kategorijama – doprinosima za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Misle da će to neko drugi platiti. Možda država?

Obaveza za državu

Država se zabavila sama sobom i premalo radi na materijalnom sankcionisanju svih tih poslodavaca koji izigravaju zakone i poigravaju se s ljudskim sudbinama.

Istina, nekakvi pomaci su učinjeni, ali sve je to nedovoljno. Korektnosti radi, treba reći da je 2013. godine, u entitetu Federacija BiH, broj onih koji nisu imali nikakvo zdravstveno osiguranje bio 316.000 osoba, a danas je taj broj 200.000.

Političari bi rekli da je to uspjeh, a oni koji se ne mogu liječiti, jer nemaju zdravstvene knjižice – da je neuspjeh.

Njihov vlastiti ili države u kojoj žive? Procijenite sami.

Zdravlje je ispred i iznad svega. Zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu. I treba mu pomoći da je ostvari. Državi je to obaveza.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera/Nihad Đozić