Art club – Kultura u Srebrenici

Ovu priču planirala sam pisati u toku naredne godine kada se navršava pet godina od početka rada Udruženja umjetnika “ART CLUB”. Međutim, prije par dana na internetu sam pronašla jedno štivo u kome se moji bivši sugrađani žale i pitaju zašto nema kulture i kulturnih dešavanja u Srebrenici.

Piše: Vildana Viki Stanišić

Dok sam čitala pomenuto štivo nisam znala da li da plačem ili da se smijem koliko je tu samo ironije. Želudac mi se grčio kao da sam progutala neku nesvarljivu hranu. Nisam bila sigurna šta osjećam bijes, razočarenje, osvetoljubivost, sažaljenje, sve se nekako ispreplelo. U trenu sam pomislila da napišem komentar ispod pročitanog štiva jer i te kako imam šta reći na tu temu, ali sam odustala i umjesto komentara sada pišem ovu priču u kojoj ću jasno i glasno iznijeti svoje mišljenje koje mnogima neće biti po volji, a tiče se pomenute teme. Dakle kultura u Srebrenici, odnosno njen nedostatak.

Prvi od problema je neosviješćenost stanovništva kada su kultura i umjetnost u pitanju.

Za sve nas koji smo u tim vodama misli se da smo malo na svoju ruku. Meni lično su u više navrata govorili mani se tih gluposti, bavi se nekim konkretnim poslom i gledaj od čega ćeš živjeti. A nisu ni slutili da je baš ta umjetnost moj život.

Malograđanština je ono što opasno poput hrđe nagriza naše društvo. Već sam spominjala primjer neupućenosti stanovništva u kulturu. Kada sam dvadesetogodišnju djevojku pozvala na veče poezije ona mi je odgovorila da ne može doći jer ne zna pjevati. Pa, o čemu mi onda pričamo? Da sam taj odgovor dobila od neke starije osobe iz ruralnih područja možda i ne bih bila toliko iznenađena, ali tako nešto zaista nisam očekivala od jedne mlade djevojke koja živi u centru grada. Kada bih gostovala bilo koja izvorna grupa ili bilo koji izvođač novokomponovanog folk kiča sala bi bila krcata i tražila bi se ulaznica više. Dok bi prilikom gostovanja simfonijskog orkestra, promocije knjige ili izložbe slika ta ista sala bila poluprazna. Eto to je naša kultura.

Drugi problem je finansijske prirode. U vrijeme kada ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem i bore se za opstanak malo je kome stalo do kulture i kulturnih dešavanja. Njihov glavni problem je kako preživjeti. S druge strane oni koji se bave tim poslom htjeli bi da profitiraju iz njega i bore se samo za svoje lične interese: novac, slava, uspjeh… Opet ću navesti svoj lični primjer jer uvijek polazim od sebe. Kada sam kao predsjednica “ART CLUBA” organizovala umjetničko veče “SREBRENIČKI MOZAIK” otišla sam do vođe jednog lokalnog benda (čije ime neću javno da spominjem) kome su inače usta puna Srebrenice. I kada sam tog velikog Srebreničanina pitala da sa svojim bendom nastupi na umjetničkoj večeri rekao mi je da ne može jer oni su profi-bend i njih takve svirke ne zanimaju, oni rade samo za lovu. Eto toliko o njegovoj ljubavi prema rodnom gradu. Pa, naravno oni su profi-bend pa ni jednu jedinu pjesmu ne mogu otpjevati bez novčane nadoknade, a ja sam glupača koja se onako čisto iz ljubavi bori za razvoj kulture u ovom gradu. E, dragi moji, pa kad’ je ko vidio pravog umjetnika da živi na visokoj nozi i uživa u luksuzu? Naš jedini luksuz je naša duša, a jedino bogatstvo umjetnost kojom se bavimo. Tako da mi uglavnom živimo kao fukare i boemi, ali se nikad ne žalimo na svoj život. Evo ja sam vam živi primjer za to. Živjela sam od 250 KM mjesečno 100 KM sam davala za kiriju, a od ostalih 150 sam plaćala ostale režije i živjela sa troje djece. Nikad nikom nisam dugovala apsolutno ništa, niti sam se kome kad žalila ni tražila pomoć. I evo me sretna i zadovoljna svojim životom. Iškolovala sam djecu i od njih stvorila poštene mlade ljude koji sad samostalno grade svoj život. Ali treba biti umjetnik u duši da bi se taj stil života razumio. I kao što sam već rekla većina onih koji se navodno bave kulturom htjeli bi tu da dođu do neke zarade, ali kada uvide da je u tim vodama slab plijen dižu ruke i idu dalje u neke druge vode gdje je bolji ulov. Jer takvi ljudi sve gledaju kroz novac.

Treći problem je ubrzani tempo života. Usljed toga malo ko ima vremena da se posveti kulturi. Uglavnom smo u nekoj trci i borbi za preživljavanje, pa nikom nije do kulture.

To bi bila tri osnovna problema odnosno razloga koja bih navela kao odgovor na pitanje: Zašto nema kulture i kulturnih dešavanja u Srebrenici? Pa tek onda bih dodala sve ono što su rekli moji sugrađani u na početku pomenutom štivu. Iskreno sva njihova priča me veoma isfrustrirala jer većina onih koji su dali svoje izjave su osobe koje su od samog starta sabotirale rad Udruženja umjetnika. Da li što sam ga ja vodila ili što im je umjetnost u gradu suvišna? Ne znam, ali prije će biti da je ovo prvo. Svjesna sam da sam mnogima bila trn u oku, ali uprkos svemu mogu reći da sam se za razvoj kulture žrtvovala i borila više od većine rođenih Srebreničana. Nikad ništa za uzvrat nisam tražila, a nikad ništa nisam ni dobila osim uvreda, poniženja, ucjena i ismijavanja. Dok su moje kolege vješto trpali u svoje džepove ja sam davala iz svog džepa. Samo ću navesti jedan primjer. Dok sam vodila dramsku sekciju u KUD-u “Vaso Jovanović” bila sam prepuštena sama sebi. Ja sam njih gledala kao svoju drugu porodicu i borila se da za svoje sugrađane spremimo što kvalitetniji i sadržajniji program, a oni me nisu ni priznavali kao člana ovog društva kako mene tako ni ostale članove dramske sekcije koji su masovno odustajali od rada svjesni da ih niko ni za šta ne priznaje. Da bih spriječila to rasulo digla sam kredit i tim novcem pored toga što sam sama finansirala rad sekcije kupovala sam djeci slatkiše i sokove da bi ih okupila u što većem broju i motivisala za rad kako bi spremili što bolji program. No, ubrzo mi je postalo jasno kakva klima vlada u tom društvu te sam se na zadovoljstvo svih povukla iz rada društva. Nakon toga kratko sam se bavila novinarstvom uvidjevši da u tom pozivu nemam ni najmanju slobodu govora vratila sam se umjetnosti. I odmah počela zagovarati osnivanje Udruženja umjetnika, gdje bi se umjetnici svih žanrova zajedno družili i radili boreći se zajedničkim snagama za procvat kulturno-umjetničkog života u našem gradu.

art club

6. decembra 2010. godine Udruženje je počelo sa radom. Od samog starta svaki mjesec smo u svom gradu organizovali po jedno kulturno dešavanje. U početku smo imali podršku mnogih jer su sumnjali u naš rad, ali kada smo krenuli sa radom jedno po jedno su počeli da odustaju. Na kraju smo ostali prepušteni sami sebi. Gospodi koja sad navodno vapi za kulturom nije odgovaralo da zaživi jedno ovakvo Udruženje umjetnika jer oni od njega nisu imali nikakve koristi. Vremenom svi su se počeli čuditi kako sama opstajem i radim. Govorili su mi da plivam u nemogućim vodama i žarko ih je interesovalo kako. Nisam im otkrila tajnu svog uspjeha, kao ni ime osobe koja stoji iza mene, ali sam nastavila da radim punom parom. Udruženje sam vodila sa mojim dragim prijateljima Adom Hasanovićem i Duškom Pejićem. Istina ovo predsjedništvo je postojalo samo na papiru, a u stvari ja sam sve sama radila. Ado je ubrzo odselio u Sarajevo na studije tako da je malo šta mogao uraditi, ali mi je nesebično pomagao koliko su mu obaveze dozvoljavale. Dok nam je Duško na samom startu pokazao da na njega ne možemo računati. U neprekidnoj borbi za rad i uspjeh Udruženja stigla sam i do opštinskog načelnika od kog sam samo dobila pismo podrške i pohvalu za moj rad i trud. Sve ostalo se kao i kod svih ostalih svelo samo na prazna obećanja. U početku sam sve finansirala iz svog džepa i jedina koja mi je po tom pitanju pomogla bila je gospođa Vesna Kočević kojoj se i ovim putem zahvaljujem. Ali vremenom sam i ja shvatila da je u Srebrenici kultura zadnja rupa na svirali i da za nju niko nema ni interesovanja, ni sluha, a o ulaganju u nju smiješno je govoriti. Koliko god program bio sadržajan posjeta je bila slaba. Često se znalo dešavati da broj izvođača programa bude veći od broja publike. Zaista tužno i poražavajuće. Uzevši sve to u obzir kao i činjenicu da se u Udruženju radilo sve volonterski članovi su počeli polako da se osipaju. Na kraju sam ostala sama. Ne, nisam se zbog toga povukla. Mogla sam ja i dalje raditi uz podršku jedne jedine osobe koja je uvijek bila i ostala uz mene, ali sam jednostavno stala, zbrojila dva i dva i samoj sebi rekla: “E, sad je dosta!” Obustavila sam rad Udruženja i ako sam imala veliki broj kvalitetnih projekata iz oblasti kulture i umjetnosti. Pokušala sam samostalno raditi kao pisac, ali u ovom gradu za mene i to je bila nemoguća misija. Izgleda da su svi koji su tražili mogli dobiti novac za izdavanje knjige, svi osim mene. Možda zbog toga jer sam javno rekla da sav profit od svoje knjige poklanjam Srebrenici. Ne, u ovom gradu za mene ništa nije bilo moguće, čak i kada sam htjela da finansiram fontanu u spomen srebreničkim žrtvama dobila sam negativan odgovor. Uprkos svoj mojoj ljubavi prema ovom gradu i želje da ostanem u njemu nisam imala izbora, na kulturan način sam bila istjerana iz grada koji uprkos svemu i dalje volim.

Sada svoje projekte realizujem širom Zeničko-dobojskog kantona sa osobama koje znaju prepoznati i cijeniti prave vrijednosti. Iz dana u dan sve više se okružujem pravim umjetnicima sa ciljem oživljavanja i nastavka rada Udruženja umjetnika “ART CLUB”. Veoma sam sretna zbog toga, ali na moju sreću sjenu baca činjenica da jedno ovakvo Udruženje nije moglo zaživjeti u Srebrenici.

Moj bivši kolega Duško žali se da im se kultura daje na kašiku kao sirup. E, Dule moj, mislim da je tako najbolje, sirup zvani kultura i treba u početku davati na kašiku uz stalno povećanje doze do potpunog ozdravljenja i osviješćenja našeg društva.

Umjetnost nisu novac i slava, umijetnost je ljubav i strast.

Završila bih ovu priču sa riječima jednog velikog umjetnika: “Ako tražiš pakao pitaj umjetnika gdje je, ako nema umjetnika onda si već u paklu.”

Naša Srebrenica obiluje mnoštvom talentovanih umjetnika, ne dozvolite da ih izgubite i da od našeg grada napravite pakao.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala eSrebrenica.ba

You must be logged in to post a comment Login